Sjedim s lokalnim političarem, načelnikom općine Ivom Bukarom.
On mi onako svečano, s rukama prekriženim kao da upravo otvara barem tri vrtića i jednu svemirsku luku, govori da su za spomenik F.T. iskeširali veliku lovu.
Veliku.
Onu vrstu love zbog koje i bankomat pita: “Jeste li sigurni?”
A pitam ja, onako čit-četalački nevino:
— A tko će izraditi taj kip?
Ponosno kao da je u pitanju sam Michelangelo, Bukara odvraća,:
— Lokalni umjetnik Stipe Satarica!
Pa doda:
— Vrlo lijepo postolje u baroknom stilu izradit će i grobar Anto Pavlica.
Grobar.
Barok.
I lokalni umjetnik.
Što može poći po krivu?
I tu, ja budala, stanem govoriti kako F.T. nema jedan pošteni spomenik otkako nam je nezavisne republike.
Sve što je dosad učinjeno je očajno, karikaturalno, naivno i amaterski. Ponekad seže i do same groteske, kao da se netko namjerno sprda s prvim hrvatskim predsjednikom. (Preskačem opasku “doduše, kakav predsjednik, takav kip”, jer nisam samoubilački tip.)
On klima glavom, ali onako: “Seri-seri, tefterim ti u dosje.”
— Doista, ne razumijem zašto naručitelji ne angažiraju kakvog stranog kipara, realista. Pun ih je vražji internet! Ljudi uistinu umiju napraviti poštenu bistu, ako ne i čitav lik. I uvjeren sam da bi taj tražio manje nego što gradovi i općine caltaju našim priučenjacima.
Tu primijetim da mu se lice pretvara u čili papričicu.
Crveno.
Jarko crveno.
Barokno crveno.
Gleda me.
Gleda me onim pogledom kojim se inače gledaju orjunaši, bivši udbaši i izdajnici.
I veli:
— Dragi moj, spomenik će biti hadezeovski… ili ga neće bit!
Ustaje. Ljutito. Žustro.
I odmaršira u gradske prostorije. Dok zatvara vrata, čujem ga kako kroz zube škrguće:
— O, mliko ti Isusovo jeben!
Ostajem s kavom koja se već ohladila i tržišnom ekonomijom koja se nikad nije ni zagrijala.
Meni je onaj virovitički simpa, objavio sam ga jednom na pokojnom blogu, punog ptičjih govana. Zadnji put su ga makli, rade nešto oko knjižnice, možda ga ni ne vrate ;) Vrati vidljivost komentara Meister!
OdgovoriIzbrišiVidi vraćeni ;) Idem vidjeti što samnapisao preksinoć :P
OdgovoriIzbrišiU Pločama ima jedan, uopće ne izgleda loše
OdgovoriIzbrišiPravi talenti uvijek previše strše iznad mase, excentrični su i misle svoje, a glava im u nebesima. Di će političar s njima poslovat?
OdgovoriIzbrišiOd kad je vijeka ponavlja se predstava u Mrduši Donjoj, bilo to u doba Shakespeara ili danas.
Znam da se nećeš naljutiti, pa ću ovdje na dnu nakeljiti jedan svoj spašeni tekst sa starog bloga iz svibnja dvijeisedamnaeste, a tiče se upravo ovog što si ti tako lijepo ovdje poentirao; majku mu staru, ima li itko tko će u tome napraviti bilo što ljudsko?
OdgovoriIzbrišiE pa, men's čini da ipak bar malo ima ima. Ima ovdje na periferiji, kao što slika pokazuje.
Jebaji ga, ne znam još kako staviti link u komentar, pa ću ti staviti link na slikicu da se prvo malo nasmiješ, a onda, kad vidiš metalnog gospona slijeva, možda i uozbiljiš, ovako kak sam to malo niže još davno učinio ja :).
https://direktno.hr/domovina/gdje-je-nestao-kip-prvog-hrvatskog-predsjednika-iz-zapresica-96890/
- - - - - -
U gradiću na periferiji stoji trg, uzak i dugačak, svijetao i hladan, nov i nepoznat. Od rane jeseni, kada su prvi bageri i rovokopači zadrli u blatnu i tamnu ilovaču, lokalne su vlasti, imajući u vidu mogućnost da ih u proljeće građani ponovno dovedu na vlast, marljivo i proračunato priskrbljenim kreditom odlučile taj trg pretvoriti u malo čudo od betona, trave i vode na kojem će se duše njihovih birača oprati od svake nečisti i prijekora prema svemu što je bilo, šećući pod ruku same sa sobom u topla predvečerja ispod tamnog, zvjezdanog neba.
Nakon dugih i epskih borbi s izvođačima; u znoju lica svoga pognuti brižno u dugim zimskim predvečerjima nad složenim računovodstvenim tablicama i hektično ispisanim nadzornim knjigama; prepušteni nesmiljenom sudu javnosti i grozničavom dostizanju rokova -uporno zanemarujući činjenicu da su od stepenica za sjedenje i vode što teče sirenski privlačeći dječicu na igru, frekventne prometnice zasad bez ikakve ograde udaljene tek četiri ili pet metara – vlasti su otvorile trg, a na njegov istočni dio postavile spomenik.
Poslovično snužden glasovima raspoloženih pjevača i razuzdane plešuće gomile, na koncu manifestacije, odagnana ranog sna, odšetao sam sa dragom do tog trga i spomenika što prikazuje lik predsjednika.
Nakon ovakva podužeg, vjerojatno i nepotrebnog uvoda, reći ću vam jasno: ne mislim se sada baviti složenom i zahtjevnom tehnologijom vlasti, niti prioritetima proračuna, gradnji i urbanističkih planova, jer moram zabilježiti ono što sam u obličju tog spomenika ugledao.
Sasvim slučajno saznao sam da je na otvorenju trga možda par sati prije moje šetnje bio i sam premijer, jer lokalna je vlast iste stranke kojoj je i sam predsjednik, te da je gradić prikazan perspektivnim mjestom, a spomenik obilježjem predsjedniku koji je ovu zemlju izveo iz rata i uveo na put integracije i prosperiteta..............
.............
OdgovoriIzbrišiJa, međutim, zastajući ispred tog spomenika, obavijenog tamom nadolazeće noći, takvo što nisam ugledao. U ovom prilično mračnom i – srećom – tihom kutku zemlje, na samom početku zagorske ravnice, meni je taj spomenik prikazao tihog, namrštenog i zamišljenog čovjeka na pragu duboke starosti, zagledanog u pod i zabrinutog, kako odlazi i okreće leđa svemu što je napravljeno ili nije napravljeno, pa zapravo odlučno i osamljeno odlazi u drugom smjeru, da preko novodvorskih, klanječkih i pušćanskih livada odšeta u stoljetni, gusti mrak i močvaru isprepletenu hukanjem ćukova i sova i tihim kvocanjem tek probuđene živadi. Čovjek bez radosti i volje, poslije svega, ostavlja nas i prepušta sebi samima, nakon što je ostavio svoj san o jedinstvu, svjetlosti i bogatstvu.
I zato, potpuno prepuštajući ovom prilikom sa strane ulogu, značaj i utjecaj kojeg je ovaj ili onaj predsjednik imao na naše živote, pa i daleko iza svoje fizičke smrti, taj sam komad metala shvatio tek na drugom mjestu kao obličje koje prikazuje onog koga svi vide, a na prvom mjestu kao veliki znak pitanja nad nama samima i kao tešku, tmurnu i – usudio bih se ovdje parafrazirati samog mistika među govornicima Ćiru Blaževića - intimnu dramu. Umijemo li i smijemo li sami od sebe ispod naših noćnih pokrivača pod koje ćemo se zadovoljno podvući predući kao site mačke ići dalje u život, i hoćemo li u tom životu imati na umu i druge ljude, ili tek svoje male borbe, interese i kavge? Nećemo li i mi sami ovako kao prvi predsjednik konačno jednom morati okrenuti leđa svemu i otići u mrak i močvaru, a činiti to razočarani, osamljeni i neshvaćeni?