posel.hr

Sjedim s lokalnim političarem, načelnikom općine Ivom Bukarom.
On mi onako svečano, s rukama prekriženim kao da upravo otvara barem tri vrtića i jednu svemirsku luku, govori da su za spomenik F.T. iskeširali veliku lovu.
Veliku.
Onu vrstu love zbog koje i bankomat pita: “Jeste li sigurni?”
A pitam ja, onako čit-četalački nevino:
— A tko će izraditi taj kip?
Ponosno kao da je u pitanju sam Michelangelo, Bukara odvraća,:
— Lokalni umjetnik Stipe Satarica!
Pa doda:
— Vrlo lijepo postolje u baroknom stilu izradit će i grobar Anto Pavlica.
Grobar.
Barok.
I lokalni umjetnik.
Što može poći po krivu?
I tu, ja budala, stanem govoriti kako F.T. nema jedan pošteni spomenik otkako nam je nezavisne republike.
Sve što je dosad učinjeno je očajno, karikaturalno, naivno i amaterski. Ponekad seže i do same groteske, kao da se netko namjerno sprda s prvim hrvatskim predsjednikom. (Preskačem opasku “doduše, kakav predsjednik, takav kip”, jer nisam samoubilački tip.)
On klima glavom, ali onako: “Seri-seri, tefterim ti u dosje.”
— Doista, ne razumijem zašto naručitelji ne angažiraju kakvog stranog kipara, realista. Pun ih je vražji internet! Ljudi uistinu umiju napraviti poštenu bistu, ako ne i čitav lik. I uvjeren sam da bi taj tražio manje nego što gradovi i općine caltaju našim priučenjacima.
Tu primijetim da mu se lice pretvara u čili papričicu.
Crveno.
Jarko crveno.
Barokno crveno.
Gleda me.
Gleda me onim pogledom kojim se inače gledaju orjunaši, bivši udbaši i izdajnici.
I veli:
— Dragi moj, spomenik će biti hadezeovski… ili ga neće bit!
Ustaje. Ljutito. Žustro.
I odmaršira u gradske prostorije. Dok zatvara vrata, čujem ga kako kroz zube škrguće:
— O, mliko ti Isusovo jeben!
Ostajem s kavom koja se već ohladila i tržišnom ekonomijom koja se nikad nije ni zagrijala.

Kad Gauguin kaže Vincent, njegov je glas nježan; kada Gauguin veli Gallus gallus, njegov je glas još nježniji

Gladan sam,
veli Gauguin, sjedeći pred
kolibom koju je podigao svojim rukama.
Maison du Jouir – Kuća užitka,
tako on naziva tu svoju
polinezijsku izbicu
.
Gauguin ima Gallus gallusa, vrlo moćnog
divljeg pijetla.
Grimiznih je krila, zlaćanog vrata
i crvenog repa.
– Bože, kako je lijep! uzdiše G.
Ima i kokoš srebrnosive boje.
Našušurena perja, ona čeprka, kljuca,
uništava mu cvijeće.
(Zamislite, opaki Gauguin gaji cvijetnjak!)
Ali ništa zato,
tako je zabavna i bez
prenemaganja.
Čim pijetao zamahne krilima, ona mu istog
trena ponudi
trticu.
Pijetao se popne i
već je gotov.
Domorodačka se djeca smiju,
a smije se i Gauguin.
Kako glupo!
Gladan sam,
već danima ništa nisam stavio pod
zub.
A da smažem pijetla?
Ipak zna: bio bi
pretvrd zalogaj.
Onda kokoš!
No na koga će tada da moj
pijetao  na-  ska-   ku-  je?
Tko će nas
uveseljavati?
Gladan sam, veli Gauguin
i sve ostaje
isto
.
Mladen Šutej
plovi Čigrom oceanima, oplovljava Atlantik.
Danima ga prati poveća riba.
Napokon, sedmi dan, odluči da je ulovi.
Vješt je on ribolovac, pa je ulovi i pojede.
Ali avaj, budalo jedna!
veli on sebi,
tko će sada da ti pravi
društvo?
I zariče se:
never more,
budalo jedna,
never more
.
Jutro. Kum Tišma sjedi pred kućom
u Horvatima.
Puši cigaru i gleda u daljinu.
Do nogu mu iz obližnjeg šumarka doskakuće
divlji zec.
Sjedi on tako, nepomičan, i obrati mu
se u misima:
Imaš sreće, prijatelju,
jer da si doskakutao do Bokija (prvi susjed)
već bi se kuhao u
loncu
.
U Hollywoodu producenti i glumci jede ljude,
katkad u obliku kolačića
.
Kod Epsteina na meniju su bebe
i malodobna djeca za svjetsku elitu

 

 Znate, ima ljudi i ima

l j u d i.

 

A ima i shapeshiftera  i

                            s h a p e s h i f t e r a.