posel.hr

Sjedim s lokalnim političarem, načelnikom općine Ivom Bukarom.
On mi onako svečano, s rukama prekriženim kao da upravo otvara barem tri vrtića i jednu svemirsku luku, govori da su za spomenik F.T. iskeširali veliku lovu.
Veliku.
Onu vrstu love zbog koje i bankomat pita: “Jeste li sigurni?”
A pitam ja, onako čit-četalački nevino:
— A tko će izraditi taj kip?
Ponosno kao da je u pitanju sam Michelangelo, Bukara odvraća,:
— Lokalni umjetnik Stipe Satarica!
Pa doda:
— Vrlo lijepo postolje u baroknom stilu izradit će i grobar Anto Pavlica.
Grobar.
Barok.
I lokalni umjetnik.
Što može poći po krivu?
I tu, ja budala, stanem govoriti kako F.T. nema jedan pošteni spomenik otkako nam je nezavisne republike.
Sve što je dosad učinjeno je očajno, karikaturalno, naivno i amaterski. Ponekad seže i do same groteske, kao da se netko namjerno sprda s prvim hrvatskim predsjednikom. (Preskačem opasku “doduše, kakav predsjednik, takav kip”, jer nisam samoubilački tip.)
On klima glavom, ali onako: “Seri-seri, tefterim ti u dosje.”
— Doista, ne razumijem zašto naručitelji ne angažiraju kakvog stranog kipara, realista. Pun ih je vražji internet! Ljudi uistinu umiju napraviti poštenu bistu, ako ne i čitav lik. I uvjeren sam da bi taj tražio manje nego što gradovi i općine caltaju našim priučenjacima.
Tu primijetim da mu se lice pretvara u čili papričicu.
Crveno.
Jarko crveno.
Barokno crveno.
Gleda me.
Gleda me onim pogledom kojim se inače gledaju orjunaši, bivši udbaši i izdajnici.
I veli:
— Dragi moj, spomenik će biti hadezeovski… ili ga neće bit!
Ustaje. Ljutito. Žustro.
I odmaršira u gradske prostorije. Dok zatvara vrata, čujem ga kako kroz zube škrguće:
— O, mliko ti Isusovo jeben!
Ostajem s kavom koja se već ohladila i tržišnom ekonomijom koja se nikad nije ni zagrijala.

Kad Gauguin kaže Vincent, njegov je glas nježan; kada Gauguin veli Gallus gallus, njegov je glas još nježniji

Gladan sam,
veli Gauguin, sjedeći pred
kolibom koju je podigao svojim rukama.
Maison du Jouir – Kuća užitka,
tako on naziva tu svoju
polinezijsku izbicu
.
Gauguin ima Gallus gallusa, vrlo moćnog
divljeg pijetla.
Grimiznih je krila, zlaćanog vrata
i crvenog repa.
– Bože, kako je lijep! uzdiše G.
Ima i kokoš srebrnosive boje.
Našušurena perja, ona čeprka, kljuca,
uništava mu cvijeće.
(Zamislite, opaki Gauguin gaji cvijetnjak!)
Ali ništa zato,
tako je zabavna i bez
prenemaganja.
Čim pijetao zamahne krilima, ona mu istog
trena ponudi
trticu.
Pijetao se popne i
već je gotov.
Domorodačka se djeca smiju,
a smije se i Gauguin.
Kako glupo!
Gladan sam,
već danima ništa nisam stavio pod
zub.
A da smažem pijetla?
Ipak zna: bio bi
pretvrd zalogaj.
Onda kokoš!
No na koga će tada da moj
pijetao  na-  ska-   ku-  je?
Tko će nas
uveseljavati?
Gladan sam, veli Gauguin
i sve ostaje
isto
.
Mladen Šutej
plovi Čigrom oceanima, oplovljava Atlantik.
Danima ga prati poveća riba.
Napokon, sedmi dan, odluči da je ulovi.
Vješt je on ribolovac, pa je ulovi i pojede.
Ali avaj, budalo jedna!
veli on sebi,
tko će sada da ti pravi
društvo?
I zariče se:
never more,
budalo jedna,
never more
.
Jutro. Kum Tišma sjedi pred kućom
u Horvatima.
Puši cigaru i gleda u daljinu.
Do nogu mu iz obližnjeg šumarka doskakuće
divlji zec.
Sjedi on tako, nepomičan, i obrati mu
se u misima:
Imaš sreće, prijatelju,
jer da si doskakutao do Bokija (prvi susjed)
već bi se kuhao u
loncu
.
U Hollywoodu producenti i glumci jede ljude,
katkad u obliku kolačića
.
Kod Epsteina na meniju su bebe
i malodobna djeca za svjetsku elitu

 

 Znate, ima ljudi i ima

l j u d i.

 

A ima i shapeshiftera  i

                            s h a p e s h i f t e r a.

 

 

Tragedija genija

AB Šimić umire od sušice,

siromašniji nego crkveni miš.

 

Tin umire s manje para

nego što njegov poslužitelj dobije

tringelta u jednoj noći.

 

Vesna Parun umire

s čitavim životom u sedam vreća

(u tom trenutku čak i manje).

 

Artaud je u zadnji tren

pušten iz ludnice

da udahne malo friškog

zraka prije nego što odleprša na nebo.

 

Musorgski okončava Modesta u bijedi

i alkoholnom deliriju. Nekoliko

dana prije smrti Ilja

Rjepin izrađuje njegov čuveni

portret, često reproduciran

u glazbenim čitankama.

 

Mozart također ovaj svijet napušta gologuz.

Masonska braća nisu se pobrinula za nj,

ni u životu ni u smrti.

Genij je prepoznat, pa svejedno pušten

da propadne.

Bačen u zajedničku grobnicu,

u crnokišnoj noći Kraljice noći

ostaje vrištati kao konačni

simbol izrabljenosti.

 

Erik Satie umire u bolničkoj postelji,

zapaljene plućne maramice i rastočne jetre,

s prividom neprežaljene

Suzanne Valadon što mu pruža

čašu vode

koju ne može doseći.

 

Bach umire i ostavlja obitelj

bez sredstava.

 

Chaim Soutine — godine ekstremnog

siromaštva i gladi završavaju

konačnim mirom raskrečenog vola

u njegovu ateljeu.

 

Dostojevski kronično dužan,

bježi od vjerovnika i piše

Zapise iz podzemlja.

 

Philip K. Dick, zahvaljujući ekranizaciji novele,

tek pred kraj života dolazi

do veće količine holivudskog novca,

koju potom većinom donira karitativnim udrugama.

 

Društvo prijatelja Musila

mjesečnim donacijama uzdržava

pisca u nevolji.

Riječ je o pripadnicima obrazovane, liberalne

bečke buržoazije. Židovski

kružok, uglavnom.

Pojavom nacizma društvo se raspada,

a Musil umire u Švicarskoj.

 

Vincent, vječni Theov teret, umire prosvirane

glave, prodavši u životu tek dvije slike —

ako i toliko.

 

Bolestan, iscrpljen, zavađen

s lokalnim vlastima i Crkvom Gauguin,

na otoku Hiva Oa, u selu Atuona,

umire u vlastoručno podignutoj kolibi

koju naziva Maison du Jouir  —

Kućom užitka.

 

Katsushika Hokusai, čovjek devedeset i tri

selidbe i jedno tridesetak imena

onaj-koji-je-prečesto

nevidljiv napuštao stanove i sobe

umire s porcijom kćerkine riže

sačinjene od sto zrna

i sto jednim pogledom na Fuji.

 

Géricault slika najeziviji

autoportret ikada.

Mlad i sušičav, odlaže kist u terpentin i

iz dubine duplji upućuje sablasan pogled

- au revoir.

 

Aleksandar Grin okreće odrpana

grimizna jedra i isplovljava na pučinu

da se nikada više ne vrati.

 

Modigliani bi također, poput

svoje mlade supruge,

skočio kroz prozor

da se prethodno nije dokrajčio alkoholom.

 

Oscar Wilde umire u jeftinom pariškom hotelu,

nakon što je, zbog neplaćenih računa, izbačen

iz drugog jeftinog pariškog hotela

 

Georges Méliès, doživljava

bankrot jer nije zaštitio

autorska prava.

Njegove filmove besramno

kopiraju američki distributeri,

čak i Edison — i pritom

dobro zarađuju.

Potom živi u siromaštvu

i prodaje dječje igračke.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata

četiristo je njegovih filmova

pretopljeno da bi se dobio

materijal za izradu potpetica čizama

francuskih vojnika.

Na kraju, ipak, umire s ordenom Legije časti,

koju su mu, sedam godina prije smrti

okačili na prsa.

Bit će zbog potpetica.

 

Baudelaire skončava u dugovima,

u kolovozu, okružen svježim, reinkarniranim

upravo procvjetalim Cvjetovima zla.

 

Schubert , jadan, žedan-gladan

svira po tuđim sobama,

po tuđim klavirima,

birtijama. Šubertira gdje god stigne.

Umire u trideset i prvoj godini od tifusa,

začinjenog sifilisom tretiranim

živom.

 

Billie Holiday umire

sa sedamdeset centi na računu.

 

Rembrandt, nadživjevši sina Titusa,

nedživjevši suprugu Saskiju,

slika posljednju sliku

(auto)Portret starca koji se smije —

a zatim, formalno pod gradskom skrbi,

skončava u ubožnici.

 

Tesla, izigran od većih igrača,

upalih obraza, zaboravljen i ad acta

umire pričajući s golubicom

u sobi njujorškog hotela.

 

Duke Ellington u sedamdesetoj preklinje

predujam za nastup od deset dolara.

Kad Zappa to vidi, raspušta bend.

U tom je trenutku, već je

deset tisuća u minusu.

 

(…)

 

Mogao bih ovako nastaviti

do drugog dolaska Krista.

Ali ono što želim reći jest:

ne očajavaj, prijatelju

i daleko darovitiji od tebe

skončali su poput

uličnog pseta.

 

Pomolimo se stoga, braćo

za spas duša njihovih

veličanstvenih

 

Jer, kako pišu autori

Funnky businessa

kapital pleše samo

s darovitima.