UPRIZORENJE

 

"Sij dobra djela i ubirat ćeš njihove plodove. Ne učini jedno djelo ljubavi, znači počiniti smrtni grijeh."

Ljeto je bilo pakleno. Moj se fokus pomakao u fizički svijet. Rehabilitirao sam svoje tijelo traumatizirano umjetnošću /vidi - o korisnosti i štetnosti umjetnosti za život/ popravljajući rezervni položaj koji je počeo prokišnjavati. Ipak, pisao sam, tu i tamo.

Recimo, pisao sam:

STRASTVENA SVETICA

Palamida Moralis Vulgaris
godinama bješe seksualna radnica, udarnica.
Štoviše, bješe ona porno-zvijezda.

Svaki je posao častan, ako se obavlja dovljno
dobro, govorili su ljudi.

A ona je svoj posao - porno
obavljala više nego dobro, više nego orno!

Bušili su je kao naftna polja.
Punili kao papriku.
Filovali kao kokoš.
Klistirali kao rodilju.

Bataljoni su protutnjili
njenim rupama,
katkad i tisuće u jednoj noći.

Amerikanizirani pripadnici plemena Zulua
mučili su je svojim dugim crnim
štapovima od ebanovine.
U svojoj glupoj uobrazilji vjerovali su
da karajuć nju karaju potomstvo
svojih robovlasnika.

Omđijani tehnologijom kratkokurci Japanci
služili su se seksualnim aparatima,

veliki Bijeli mužjak
motao se oko guzne rupe,

transvestiti su je
kao nepoćudnu bacili u kavez,

lezbe su je
napastvovale u zatvoru,

a sitna i tanušna Palamida
zureći u kiklopovo oko kamere
utanjenim glasom djevojčice uzvikivala
je:
"You like my pussy?"
"- Fuck my pussy!"

Ali pričekaj, nemoj još ići zgađen, gospodine
Ćudoredni, poslušaj do kraja,
jer priča nije tako plitka i jednoznačna
kao porno film.

Naime, malotko zna, kako je Palamida Moralis
Vulgaris
osamdeset posto svoje zarade
pasionirano darivala u
dobrotvorne svrhe,

u organizacije za djecu bez
roditelja i roditeljske skrbi,
u Marijine obroke,
darivala za Djecu leptire,
za mališane oboljele od raka,
za oboljele od leukemije,
u Jake kako Jakov,
u Kolibriće
u Proplamsaje dobrote,
u Pripremnu akademiju za fakultet Andre Agassi
i siromašnu djecu L.A-a...  

Dobro je činiti dobro, rekla je
te strpala gigantsku kitu u grlo
neke budale,

ili je to bila magareća kita,
sjećanje me ne služi kao nekad.

Kako god, sada kada znaš
 ti sudi
ne sumnjam da hoćeš,

ali Palamida Moralis Vulgaris
ta demonska kurva
učinila je više dobra od svih tvojih
eskapističkih karmelićanki u španjolskom toru.

Više dobra od tebe,
a pošto sam istinoljubiv, dodajem:
 
i mene, dakako!


Bio sam nezadovoljan tekstom, pa sam ga odložio u stranu. Ipak posljednjih dana sam se bavio mišlju da ga ipak objavim. Uz druge manjkave ljetne tekstove. Daj što daš, za moja dva tri vjerna čitatelja/čitateljice. Neki sitan dokaz života.
No nešto mi je nedostajalo. Kraj je bio otrcan. Valjalo ga je preoblikovati. Možda da umjesto moralne prodike ubacim nešto poput: it's cute but it's wrong, pošto se takve stvarni ipak ne događaju.Tko je ikad čuo za kurvu koja gotovo svu svoju zaradu donira u dobrotvorne svrhe?

Ali avaj! Demijurg me zajebava i još jednom uprizoruje moje misli. Čujem glas iz visina: NE MORAŠ NIŠTA MJENJATI, JER SVE ŠTO ZAMISLIŠ JE TRUE, BABY THAT SLEEPS IN THE SHOE...

Dakle, prenosim članak pošto nemam vremena sažimati. (Važno je shvatiti prirodu stvarnosti.)


Index Magazin/ 08:55, 08. listopada 2026.

18+ ZVIJEZDA FINANCIRA IZGRADNJU ŠKOLE, IZAZVALA PODIJELJENE REKACIJE

FILIPINSKA glumica iz filmova za odrasle Maeurn Smiles odlučila je dio svog novca uložiti u projekt koji joj je posebno važan - financira izgradnju škole za oko 300 djece u rodnom Cebuu. Njezin potez izazvao je podijeljene reakcije na društvenim mrežama, ponajviše zbog načina na koji je zaradila novac kojim plaća gradnju.

Dok dio korisnika smatra neprihvatljivim povezivati zaradu od sadržaja za odrasle s obrazovanjem djece, drugi ističu da je najvažnije to što će od njezine donacije koristi imati cijela lokalna zajednica.

"Što smo dočekali", "Nemoralna osoba pomaže djeci", "Ovo je degutantno", "Ne vidim ništa sporno" i "Djevojka ima sasvim dobre namjere" samo su neki od komentara koji su se pojavili na društvenim mrežama.

Oduvijek je željela biti učiteljica

Za Maeurn ovaj projekt nije samo humanitarna akcija, već ostvarenje stare želje. Oduvijek je htjela raditi kao učiteljica, a svojedobno je podučavala engleski jezik studentima iz Kine.

Ipak, zbog financijske situacije svoje obitelji nije imala mogućnost nastaviti školovanje i upisati fakultet. Upravo zato danas želi omogućiti obrazovanje djeci koja dolaze iz sličnih okolnosti.

Sama financira izgradnju škole

Maeurn je tijekom 2024. godine kupila veliko zemljište u Cebuu, za koje je izdvojila nešto više od 28.000 dolara (oko 25.000 eura). U početku je planirala zemljište pokloniti lokalnim vlastima kako bi na njemu izgradili školu.

Od te je ideje odustala nakon što joj je, prema njezinim riječima, rečeno da buduća škola ne bi mogla nositi ime njezina oca. Zbog toga je odlučila preuzeti projekt u svoje ruke i sama financirati izgradnju.

Glavna školska zgrada, koja bi trebala primiti oko 300 učenika, još nije dovršena. No projekt već ima prvi rezultat. Maeurn je 2025. godine na istom zemljištu otvorila manji obrazovni centar u kojem lokalna djeca već mogu sudjelovati u praktičnoj nastavi, uključujući znanstvene pokuse i satove kuhanja.


PRILOG: UPRIZORENJE "STVARNOSTI" PO KNJIŽEVNOM DJELU

MATRIX UPRIZORUJE ROBISONA

Morgan Robison je napisao i 1898. godine objavio knjigu pod naslovom Brodolom Titana (Futility ili The Wreck of the Titan) Knjiga je predvidjela potonuće Titanika četrnaest god prije no što se to uistinu zbilo..
Broj podudarnosti je zapanjujuć:

TUR (Titan u romanu) - Izmišljeni brod Titan
TUS (Titanik u stvarnosti) - RMS Titanic

TUR - Putnički brod predstavljen kao gotovo nepotopiv
TUS - Titanic se smatrao iznimno sigurnim brodom

TUR - Plovidba sjevernim Atlantikom u travnju
TUS - Titanic je potonuo u travnju 1912.

TUR - Sudar s ledenim brijegom
TUS - Sudar s ledenim brijegom 14. travnja 1912.

TUR - Premalo čamaca za spašavanje
TUS - Brod je imao čamce za približno polovicu ljudi na brodu

TUR - Velik broj poginulih
TUS - Poginulo je približno 1.500 ljudi


MATRIX UPRIZORUJE SWIFTA

1726. godine, čak 151 godinu prije nego što su astronomi otkrili Marsove mjesece Jonathan Swif je pisao o Phobosu i Deimosu.

Naime, trećem dijelu romana Gulliverova putovanja (Gulliver's Travels), u poglavlju o letećem otoku Laputi, Swift opisuje izmišljene astronome koji su otkrili dva mala satelita oko Marsa.

Broj Marsovih mjeseca

Swift: 2
Stvarnost: 2

Orbitalna udaljenost unutarnjeg mjeseca od središta Marsa

Swift: 3 promjera Marsa
Stvarnost: oko 1,4 promjera Marsa

Orbitalna udaljenost vanjskog mjeseca od središta Marsa

Swift: 5 promjera Marsa
Stvarnost: oko 3,5 promjera Marsa

Vrijeme obilaska unutarnjeg mjeseca

Swift: 10 sati
Stvarnost: 7 sati i 39 minuta

Vrijeme obilaska vanjskog mjeseca
Swift: 21,5 sati
Stwarnost: oko 30 sat

MATRIX UPRIZORUJE INGERSOLL LOCKWOODA

Travels and Adventures of Little Baron Trump and His Wonderful Dog Bulger (1889)
(Putovanja i pustolovine malog Barona Trumpa i njegova čudesnog psa Bulgera.)

Baron Trump's Marvellous Underground Journey (1893)
(Čudesno podzemno putovanje Barona Trumpa.)

Baron kreće u potragu za tajanstvenim podzemnim svijetom, a vodi ga lik imenom Don. Putovanje uključuje Rusiju i fantastične podzemne predjele.

Pridodajmo da je Trumpov stric, John G. Trump, bio je amarički inženjer i profesor na MIT-u (Massachusetts Institute of Technology). Nakon Teslinog preminuća, Američki Ured za skrbništvo nad neprijateljskom imovinom (Office of Alien Property) preuzeo je Tesline stvari i dokumente zbog zabrinutosti da bi mogli sadržavati vojne tajne. Naime, izumitelj je tvrdio da radi na oružju koje je zvao Death Ray ili Teleforce. I upravo je Trumpov stric bio taj koji je pregledao Tesline dokumente tražeći pomenuto oružje. Čiča Trump je rekao nema tu ničeg, i spremio nacrte u sekreter. A potom izgradio vremenski stroj...
Tako su mi rekli...


Eto, čovjek nešto zamisli i napiše, a Demijurg to uprizori u "stvarnosti".

Što nas pak dovodi do gnostika.

 

DEMIJURG JE IPAK ĆORAK

U gnostičkoj kozmologiji postoji ideja pneume — božanske iskre koja potječe iz Plerome, punine božanske stvarnosti, ali je zarobljena u (prividno) materijalnom (kartezijanskom) svijetu (Maya, Matrix, Sustav) kojim vlada Demijurg, zajedno sa svojim arhonatima, čuvarima i upraviteljima njegova poretka.

U svakome od nas postoji ta božanska iskra. Ali ona ne označava samo duhovno (božansko) podrijetlo; možemo je metaforički razumjeti i kao izvor izvorne invencije, intuicije i kreativnosti.
A upravo je to ono što Demijurg ne posjeduje.

Demijurg je vrhunski superbrzi replikator. Korelator. Epigon. Kolažer. Arhitekt koji kombinira, klasificira i preslaguje, ali ne razumije iskru koja pokreće stvaranje. Baš poput AI-ja.

Da bi stvorio nešto posve novo, Demijurgu je potrebna božanska iskra. Nešto što ne dolazi iz samog sustava, već izvana — ili iz neke dublje razine stvarnosti (kvantnog polja svijesti?). I tek kada se ta iskra pojavi, sustav počinje raditi.

U tom kontekstu možemo otvoriti i pitanje sinkroniciteta.

Sinkronicitet, u jungovskom smislu, nije tek obična slučajnost, nego doživljaj smislene podudarnosti između unutarnjeg psihičkog stanja i vanjskog događaja, bez očitog uzročno-posljedičnog odnosa.

Međutim što ako sinkronicitet nije samo podudarnost, već UPRIZORENJE  koje nam vraća Sustav?

Pomislimo na nešto. Intenzivno nešto želimo, postavimo pitanje, usmjerimo pažnju prema određenoj ideji — a onda nam Sustav to servira natrag. Ponekad unutar nekoliko sekundi, ponekad nekoliko sati ili dana. Pojavi se oglas, članak, osoba, razgovor, simbol ili informacija koja kao da odgovara upravo na ono o čemu smo razmišljali.

Zapitajmo se: što ako Demijurg neprestano promatra korelacije između svijesti i vlastitog umjetnog okruženja pokušavajući shvatiti ono što sam ne posjeduje?

Stvaranje. Božansku iskru!

Nemoj piti vodu sa tega izvora

 

Lito je, a liti se valja muvat. Uzeja san svoj stari bekpek i poša. Bilo me svugdi. Proša san mnoge vijugave pute, iša mnogin stranputicama. Hoda zaraslim stazama. Probija se kroz šikaru i draču…

 

... Bija je zvizdan kad san stupija u to misto. Iscrpljen, sav u biloj putnoj pržini, ka duh tumara san opustjelim uskim kalama.

Nigdi čovika.

Pasa, maški.

Škure zatvorene.

Pustoš.

Napokon san izbija na glavnu pjacu.

Odzvonilo je podne na kampanelu.

Nasrid pjace – česma. Priša san. Velika bila mramorna dobro uglačana cica iz koje je, umisto majčina mlika, tekla voda.

– Lipo – promrmlja san suva grla i krenija pit.

Ma taman ča ću gucnit, odnekud se stvorija suhonjavi starčić s kozjon bradicom.

– Ne to pit! – povika je.

– A ča ne? – upita san.

– Narest će ti cice! – reka je. Onda je zasta i ozbiljno doda: – Velike.

Pokaza je rukama isprid sebe kolike će bit. Ka dva košarkaška baluna.

– Ma oće kurac – otpovrnija san.

– Neće kurac, cice oćedu! – otpovrnija je on.

Gleda san ga.

Redikul. Svako naše malo misto jema jednog, a di ga neće bit u ovoj zapizdini. Tot su svi u rodu. I pare se.

– Nadaleko smo poznati po tome – reka je.

– Po čemu?

– Po cicama! Vidi samo naše lipotice jedre!

Osvrnija san se. Naravski, nikoga nisan opazija.

– Iz obližnjih mista dolaze udavače malih cica – nastavija je. – Kad imaš veliku cicu bolje se udaš.

– Žedan san – reka san.

– Unda iđemo u Paška na bevandu. Ako mi platiš piće, dobit ćeš dvadeset odsto jeftinije.

U meni je proradija bodulski gen.

– Ništa od tega…

Štufa san se priče i krenija pit.

– ZADNJI PUT TI REČEN – zagrmija je starčić proročki – NEMOJ PITI VODU SA TEGA IZVORA!

Ma ne samo da san se napija, nego san ispija tri litre i još bocun napunija za kasnije.

Starčić je odmahnija rukom i nesta.

Nastavija san put. Nisan tija pričekat da popusti vrućina pa da vidn te sisate o kojima je govorija. Tija san doć u Bučkur ča je moguće prije.

 

Tri dana poklen počele su mi bubrit cice. Nisan paničarija. Mislija san: to reakcija na vrime. Vlagu. Vrućinu. Umor.

Ali samo misec dana i evo ti mene sa cicama ka Samantha Fox.

U Hambi Dabiju da san ih odstranit kod lokalnog mesara. Kad je bija gotov, pogleda ih je, zadovoljno kimnija glavon i reka:

– Dobro ću ih unovčit na eBayu. Kanibal Kiki jedva čeka ovu poslasticu.

Opet je u meni proradija bodulski gen.

– A ča ja jeman od tega?

– Jemaš da nimaš cice, maj brader. I da si jeftinije proša nego na Zapadu.

Ali avaj, nakon misec dana cice su se vratile.

Tad san shvatija da da sam se vrhunski zajeba. Ono uistinu nije bila obična voda. Ono je bija nepresušan izvor samoobnavljajućih cica.

Ne znam ča san točno očekiva od život, ali sigurno nisan očekiva sise koje se same vraćaju.

Nakon toga san odusta. Postoje problemi koji se mogu rišiti. A postoje i problemi koje samo triba nosit. Recimo, na prsima.

A unda mi je sinilo da bih vlastitu nesriću moga monetizirati: postat ću vodič sitnocicatih zapadnjakinja u Cicoland!, uzviknija san.

Smislija san čitav turistički paket. Tri dana, dva noćenja i neograničeno ispijanje blagotvorne vode. Plus predstavljanje mogućih ženika i vaginalna masaža gratis. Transfer iz aerodroma i natrag, naravno uključen.

Ali misto je, ka za dišpet, isparilo sa kugle zemaljske.

Ka Šambala.

Stoput san proša onud i nikad ga više nisan naša.

Ni grada. Ni kampanela. Ni česme.

Ni starčića.

Ništa.

Samo san ja osta s cicama.

 

I ča je poučak ove štorije?

Nemojte bit šparni na kirvon mistu. I uvik slušajte ča vam lokalni čovik jema za reć. Niste popili svu pamet svita.  Ne znate bolje od njega.  

Vala neznate.

Ča smo na ovome svitu

Napokon san naša malo virmena.

Poša san u staru kuću. Na zemlju dide mog i oca mog.

U gepek san ubacija motornu pilu i flaksericu. Zna san šta me čeka. Sve je tamo godinama prepušćeno samo sebi. Kuća se raspada, put je progutala drača, a smokve i kupine činidu ča in je voja. Zmije, bube švabe, škorpije, miši i drugi beštije množe se na bračnom krevetu mojih predaka.

Auto san ostavija kraj ceste. Dalje se više ni moglo.

Priko mostića, isprid kuće, ka i uvik sidija je ogromni i široki Duje. Litra vina, bokun vode i dva žmula. Za njega se ništa ne minja. On je konstanta, ka i gravitacija.

Priša san.

– Zdravo.

Nije ni diga glavu.

– A, doša si – reka je mračno, glasom ča je dopira ka iz stare bačve.

– Jesan.

– Dobro si se i sitija.

U glasu se osićala jidnja. Prikor. I mrva prezira.

– Nisan moga prije doć – reka san.  

– Je, je.

– Ima san posla.

– Je, je.

Pogleda me ispod gustih crnih obrva.

– A di ti je brat?

– Plovi.

– Aha, plovi...

Zagleda se priko poja ka da će ga ugledat na horizontu.

– A did ti se okreće u grobu. Kuća se osipa. Zabat se urušija sa istočne strane …

Slegnija san ramenima.

– Sram te more bit!

Otpija je gutljaj.

– Sidi.

– Ne mogu. Triba prvo malo raskrčit.

– Sidi – zareža je – ako je moglo godinama trunit u drači, more još uru vrimena...

Sija san.

Natočija mi je žmul.

Ispija san ga.

– Tako...

Natočija je još jedan.

I taj je nesta.

Pogleda me, klimnija glavon.

– E, tako valja…

Naslonija se na zid. A onda je reka:

– Prije no šta si doša zva me Mate.

– Koji Mate – upita san.

– A bit će Kovač?!

Zasta je.

– Mate Brancin, kumpanjo iz rata. Sav je jadan-bidan.  

– A što?

– Sin mu je ćorak.

Pogleda me ozbiljno.

– Virovali su da je do žene. Sitna, mršava... ma nemaš je šta za vidit. Hercegovka! A on! Na ponos ćaći svome. Dva metra mesa i kostiju. Puca od snage! Pravi dalmatinski pastuv.

Otpija je gutljaj.

– Išli su doturima. Ovi su rekli da je mali falinga. Nisu im virovali. Di će takva ljudina bit jalova? Zato via Švica. A ovi tamo isto… Pa ni njima nisu virovali. Unda Dojčland. Jer Švabo je Švabo. Ako iko zna, zna Švabo.

Zastane.

– A i Švabo reka isto. I tako, moj Mate nikad neće bit dida.

Uistinu se nisan mislija ljudikat, ali vino me zavatalo i počeja san besidu.  

– To nije samo njegov problem – reka sam.

Duje me začuđeno pogleda.

- Oli si i ti jalov???

– Ma nisan…

- Unda čijije to problem?

– Globalni.

Natočija sam si žmul i sta ga vrtit.

– Kažedu da je to SPERMAGEDON!

Duje trepnu. Ni razumija.

– A?

– SPERMAGEDON! Nevidljivi meteor ča će nas sve potrat. Muški su iz godine u godinu sve neplodniji. Velidu da se rastačemo iznutra.

Namršti se.

– Ko se rastače? Ja se ne rastačen. Ja samo dotačen.

– Ajde, slušaj me sad. Lipo ću ti objasnit. Kažu znanstvenici da su u zadnjih pedeset godin muškima spermići pali na po. Na po, prika! I ne staje, nego svake godine padaju sve brže. Ako se nastavi ovim tempom, do sredine ovoga stolića malo će ko napravit dite na prirodnu. Judi će se i dalje jebavat, ali dica će izlazit iz epruvete.

Duje je samo lagano zaklima glavon, ka da mu muva smeta oko ušiju, pa pljucne ustranu.

– Ma koje su to monade... Ča znanstvenici znaju? To su oni ča side u kancilarijama i ne vide ni sunca ni miseca.

– Vidili ili ne vidili, tako vala jest.  

– Po njima više neće bit Hrvata?

– Neće.

– Pa za koji san se kurac unda ja borija! Za Žute?

– Ni njih neće bit. Politika jednog diteta uzela je danak. Ali, prika moj, sve su ti evropejske nacije ostarile. Čeka ih demografski slom. Pitanje je samo kad će se raspast. Talijanci, koliko ja vidin, stoju najgore. I Američani stare, ali oni uvoze svit sa svih strana, ka i Australija. Južna Amerika isto pomalo tone. Japan i Koreja... e, tamo su brojke baš crne. A neće bit ni Rusa. Jedne pobili ratovi, druge votka, treće je vrime pregazilo.

Po meni, to ti je ka onaj eksperiment Svemir 25. Sve u prirodi ima svoju miru. More pinjola rest koliko oće, ali neće do neba.

Zapravo, danas ti se jedino Izrael i Afrika još pravo drže.

– Jebeni čifuti i crnje! Pa ča ćemo i kako ćemo?

– Klonirat ćemo – reka san - naše najbolje muževe. I Matinog sina ćemo klonirat.

Duje je odahnija.

– Unda nije kraj – zaključija je.

– Nije. Ali…

Brzo je zgrabija žmul i ovlažija grlo.  

– Ali – upita me sa strepnjom.

– Ali kloniranje ni najbolji način razmnožavanja.

– Kako?

Ilustra sam mu na primjeru lisnih uši.

– Vidi... u proliće, kad je sve zeleno i jema 'rane koliko hoćeš, lisna uš nima vrimena za zajebavat se. Ona ti već u sebi nosi ćeri-klonove. A te ćeri već nose svoje ćeri.  I zato satru biljku dok si reka kukumar. Samo se dupiciraju i žderu.

Srknija san guc.

– Ali pristigne jesen. Zaladi. Iskrsne novi virus. I šta? Sve su iste. Sve su kopije. Sve jemaju istu slabost. Ako virus satre jednu, satra ih je sve.

Unda priroda načini svoj manevar. Stvori muškega.

– Unti Boga, kako?

– Kako? E, to ti je ta lipota prirode. Ženke jemaju dva X kromosoma, a muški jedan. I one, ka nekim čudom, ka da je višak, maknu taj jedan ća, i evo ti muškića.

Mahnem rukom.

– Nima u njih nikakva ipsilona ča se rastače. Nima tih naših muških problema. Mali nareste, baci se u akciju, izmiša gene ka karte za briškulu i napravi novu generaciju. Jaču. Pametniju. Otporniju na bolešćine.

Duje je polako spustija žmul na stol.

–  Oš reć da ništa bez nutra-van?

– Ma ne mora baš nutra-van – nasmija san se. – Bitno je da se geni prominu. Da se dobro promišaju.

Vino me već dobro razvezalo.

– A slušaj ovo: more se napravit i dite od dvi ženske!

– E, sad si pritira – prasnija je Duje.

– Ozbiljno ti rečen. Ne klona, nego novo dite. Samo žensko, jasno. Jer ča ćeš drugo dobit od dvi žene nego treću. Žaponci su to načinil još prije dvajstak godin. Na mišima, ali princip je isti. Evala, lezbe moredu otvorit šampanj.

- Ma kako dvi žene? Uzmu dva jaja pa ih smiksaju ka kajganu?

– E, prika, nije ti to baš tako jednostavno. Triba izvest trik. Triba privarit jaje od prve lezbe da pomisli kako je jaje ove druge zapravo spermij. A priroda ti nije glupa. Ima zaštite koliko oćeš. Dugo im nije išlo…

Uzdahnija sam.

– A onda su izmislili onu đavolju spravu za prčkanje po genima. Ka neki printer za DNK. Režu, lipe, brišu, dodaju... radu ča god im se šprdne. Provalili šifru, zajebali prirodu i privarili jaje. Ono ostalo uvireno da je lezbu pojaha pravi mužjak.

Raširija san ruke.

– I eto ti ga na, lezbe dobile ćer! Nikakav klon, nikakva nakaza. Pravo zdravo dite. Nazvali je Kaguya. Posli se ta mala normalno parila s mužjakom i imala svoje mlade.

Pogleda san Duju.

– Govorin o mišima, jasno. Za sad.

Zavalija san se i otpija još jedan gutljaj.

– O tempora... o mini moris!

Duje je muča. Burgija.

–  Oš reč da ako priroda ili šta već ubije našeg muškeg Ypslilona, ni kloniranje nas neće spasit? Da će ovi svit postat svit ženskadije ča se proizvodi u laboratorji?

– A bit će da je tako…

– Pa tko će im unda pilat drva, za boga miloga? Tko će im krov popravit kad prokišnjava – užasnija se.

– Ne znan. Neka brkata muškarača ili univerzalni robot Robi.

Nasmija san se.

– A  ča ćemo? Većina ženskih ionako smatra da svi njihovi problemi dolaze od muških pa im  ih ni ža: MENstruacija, MENopauza, MENtalne bolesti…

Duje nije ni trza na bazu. Ispija je zadnji guc.

Onda je spustija žmul.

– To je užasno.

Pogleda me mrtav ozbiljan.

– I ti si grozan čovik!

Uzdahnija je duboko.

– Bija san u miru božjem dok nisi doša s tim svojim bolesnim pričama i razjeba mi mozak. Sada se hitno moran opit da ne poludim, a osta san bez vina i ništa ne radi. Nekakav je kurčev praznik…

Pogleda je prema boci.

– Jeman još samo par deci loze.

– A ja jeman ideju – reka san.  – Ali neće ti se svidit.

– Kazuj.

– Nalit ćemo te na šupak – rečen veselo.  

Zaškiljija je.

– Oli si ti poludija?

– Nisan. Saspemo ti dva, dva i po deca loze ravno u gujicu i gotov si za pet minuti. Bit će ti ka da si cilu noć bumbija.

Ja nastavim, sad već u ex cathedra modu.

– Šupak ti je prepun krvnih žila. Alkohol odande uđe pravo u krv. Zaobiđe želudac i enzime. Nema čekanja, nema zajebancije. Brzo, jeftino i efikasno. Velidu da to današnja mladež čini po partijima.

– Grozan si ti čovik – ponovija je, usta i odgega se u kužinu. Vratija se s bocunom i dva i po deci. – Ali nimam izbora.

Pružija mi ga je.

– Šta da činim? – pita je.

– Donesi još pancete i livak za vino.

Ponovo se odgega u kužinu.

Vratija se pancetom i livkom.

– Skini laće, lezi na leđa i povuci noge tako da ti gujica strši u zraku.

Svuka je kratke lače, lega i povuka noge ka sebi. Presavnija se u struku. Uzea san pancete i omastija mu čmar. Zatim san mu pornija traktur u guznu rupu.

– Šta mi činiš, beštijo… – zavapija je.

– Pomažem ti, prika – reka san. – Triba bi reći fala.

– Pored takvih kumpanja, ne tribaju ti fašisti.

Sta san nalivat rakiju.

– Hmm, ovo prija… – reka je.

– A je li?

Bućnija je jedan mjehurić. Pa drugi. Rakija je oticala dok nije posve nestala. Izvadija san livak i stavija praznu bocu na sto.

– A šta sad da činim?

– Ostani vako neko vrime. Šteta bi bilo da se prolije. Ja gren gor raščišćavat…

– Đava te odnija, da te odnija – gunđa je za mnom.

A ja san se smija. Gorko-slatko. Zbilja san grozan čovik.