IZ DNEVNIKA

 

FADE IN FADE OUT    (15. 4. 2026.)

Pijuckam jutarnju kavu i otvaram neki portal. Naslov bode oči:
“Bez mene bi se svijet raspao u dva dana”, veli američki predsjednik.

Čovjek se jučer sam proglasio Kristom. Danas se ljudi ili zgražaju ili sprdaju — mreže gore od sprdnje. Memovi samo iskaču. U AI reealovima Krist silazi s neba, udara ga šakom i on pada u Pakao.

Trump briše objavu.

Želio sam se prikazati kao doktor, a ne Isus, uvjerava nas kasnije.

Vence nam isto pokušava podvaliti kao da ne znamo s kim imamo posla: maligni  narcisoidni psihopat kojeg bi, na ovaj ili onaj način, trebalo zaustaviti.

Jučer mi također iskoči neki stari snimak: pitaju Trumpa za Bibliju, najdraži psalam ili citat. On vrda, veli — Biblija mu je super, jako mu znači — ali ne bi izdvajao ništa. Taj je Bibliju, očito, vidio samo na polici. I to iz daljine. Toliko mu znači da na davanju prisege čak nije stavio dlan na nju.

Uglavnom, Antikrist je stigao. Tko je on? Teško je uprijeti prstom i reći: taj! Kandidata je napretek, ali Donald je u zasigurno polufinalu.

Otpijem gutljaj i, sasvim nevezano, pomislim:
džuboks, đu-box — ergo, židovska kutija.

Odakle sad to? I koji bi to vrag značilo?

Naravno — jukebox nema nikakve veze sa Židovima, niti su ga oni izmislili. Prvi pravi pojavio se u San Franciscu, napravila ga je Pacific Phonograph Company 1889.godine, na temelju fonografa Thomasa Edisona. Ubaciš novčić, dobiješ pjesmu — preko slušalica. Romantika industrijske revolucije.

Uglavnom, TATARIA LIVES FOREVER. Stare i skrivene tehnologije uvijek su tu negdje, iza ledenog zida. A o vojnim i vanzemaljskim tehnologijama da i ne govorimo.

Jučer mi je neka majka s dvoje klinaca, pet-šest godina, pridržala vrata knjižnice.
Pitanje: jesam li stvarno toliko ostario?

Kasnije me pogledom traži među policama.
Pitanje: za koga me zamijenila?

A onda, na ulici, žene me promatraju — na onaj način.
A meni svega preko glave.

Pitam Akašu: dobro, što je sad ovo?
A Akaša veli: ona iz knjižnice je samohrana majka. A ove druge — osim što je proljeće — osjećaju da dolaze apokaliptična vremena. I nije za zgorega imati pokraj sebe muškarca koji barem izgleda kao muškarac.

U tom trenutku trebao sam piće. Ali nakon prošlotjednih pijanki toliko sam se zasitio alkohola da mi se i sama pomisao zgadila. Pa sam, suha grla, išao dalje, vukući se kao crkotina, dok nije počelo kišiti. Onda sam sjeo na tramvaj i odvezao se kući.

Kod kuće mi je Mila ispričala priču s posla. O kćeri jedne klijentice koja je pred njom imala ispad.

Uglavnom, dok su ona i klijentica uštimavale detalje ugovora, kći — koja je dotad mirno sjedila s njima za kuhinjskim stolom — naglo ustane, ode do sudopera i počne ubrzano disati. Zatim tresne dlanovima po limu i odmaršira na kat.

— Što joj je? — pita Mila, malo ustrašeno.
— Ma pusti — kaže majka — to se povremeno događa. Sanja da je udana za Luku Modrića ili Brada Pitta. I kad se probudi, a njega nema pokraj nje, naprosto popizdi. Jednom je tako, frustrirana stvarnošću, nožem ošinula brata po ruci. Pošteno ga je zarezala.

— Koliko joj je godina? — pitam Milu.

Kaže: trideset i nešto.
— Liči li na išta?
— Pa… i ne baš.

I opiše mi je ukratko.

— Mogu razumjeti — rekoh. Snovi te mogu pošteno razvaliti. U stanju su usrati čitav dan. Zamisli kad krajnji desničar, homofob, sanja da je glavna zvijezda u gej orgijama. Ili kada beskućnik sanja da je kralj, a probudi se u vreći ispod mosta. Ili kada alkoholičar sanja da je svetac, pa se probudi na podu birtije okružen bocama. Ili kad sanjaš da te žena vara pa kreneš umišljati, pratiti, slagati priču —  jer gdje ima dima, ima i vatre — i na kraju je ubiješ. Kao u onom francuskom filmu… kako li se ono zvao? Gledao sam ga davno u kinu. Ah da — L’Enfer. Emmanuelle Béart — opasno seksi, i François Cluzet —  malo prenaglašene izvedbe. Sad, je li to od njega tražio redatelj ili je kasnije postao bolji glumac teško je reći.

Režija je pretenciozna i manipulativna. Chabrol namjerno prikriva informacije koje bi nam pomogle zauzeti jasan stav — je li Emmanuelle kurvica ili ne?

Ako mene pitaš — jest.
Ili, da citiram Annie Ernaux — “kurva u povojima”, što će kasnije, kroz vlastite knjige, više-manje Ernaux potvrditi o sebi. Ima u toj nobelovki određena perverzna crta, neka mješavina egzibicionizma upakiranog u feminističku emancipiranost koji u meni izaziva jezu i gnušanje.

Kako god. No taj žanr psihološke drame danas kao da je ispario. Danas je sve ili debilana tipa Marvel Studios ili neki njegov derivat: eksplozije, CGI i emocionalni raspon na razini pčele u čaši meda. Nema više onog sporog kuhanja ludila, gdje ti se lik uvuče pod kožu pa ludiš zajedno s njim. Danas te samo zatrpaju bukom i vizualnim efektima…

Ali zbilja sam izdigresirao. Samo da vas podsjetim, još uvijek čitam vijesti s portala i nakon dnevno-političkih informacija nailazim na rubriku KALENDAR.

Rođen jedan od najvećih genijalaca…  

Ne otvaram članak jer ja sam ipak stručnjak za Da Vincija i renesansu, već se na tragu te informacije prepuštam sjećanju i plutam u prošlost.

--------------------------------------------------------------------------------------

Vozili smo se satima iz Pariza.
A onda smo stali.
Amboise.

Izvadili smo hranu:
kobasice, sireve, guščju paštetu, kruh —
i sjeli kraj rijeke.

Iza nas je stajao stari grad s dvorcem na vrhu.
Nisam ništa znao —
ni o gradu,
ni o dvorcu na brdu.

Jeo sam najsmrdljiviji francuski sir
i uživao,
u krajnjoj nevjerici da može biti tolika razlika
između vonja i okusa:

vonj smrdljivih čarapa sljubljen
s bakterijom (Brevibacterium linens)
nožnih prstiju balkanskog bauštelca iz Jajca
koji se nije prao tri dana.

A okus i tekstura — božanstveni!

Jeli smo
i smijali se.
To je bio naš privatni običaj —
smijati se, katkad i do suza,

a u pozadini je stajao grad s dvorcem na brdu
gdje je vječno počivao stari majstor renesanse.

--------------------------------------------------------------------------------------

Čovjek uglavnom prolazi kroz život nesvjesno — prima stvari zdravo za gotovo, kako dolaze, bez otpora, bez pitanja. Kao u snu. Većina ljudi spava, rekao bi Gurdjieff, i teško je tome išta prigovoriti kad se malo pažljivije pogleda oko sebe.

Trebao mi je, priznajem, čitav niz godina da zastanem i pomislim:

Ok, da Vinci je odapeo. Ali gdje? Gdje je odapeo? I koliko je imao godina u trenutku otegnuća papaka? E to nisam znao.

Ali da se smrti nije bojao, to sam znao. Rekao je, pa dobro smrt, još jedno iskustvo više. Spreman sam, dođi smrti.

I smrt je došla kao kao Salaì s erekcijom. Imala je Mona Lisin osmijeh.

Leonardo nije plaćao mirovinsko niti posmrtnu pripomoć. Stoga, tko će podmiriti troškove ukopa?

Franjo Prvi drži ga za ruku. Kaže: "Leonardo, umireš." A Leonardo šapće: "Znam, kurvin sine. Jesi li produžio ono osiguranje od nesretnog slučaja? Jer ovo – ovo je definitivno nesretan slučaj." Kralj kaže: "Isteklo ti je prošli tjedan. Zaboravio si platiti ratu." Leonardo ispusti zadnji dah.

--------------------------------------------------------------------------------------

Pojeli smo i produžili korak do gradića.
Gradić nije imao vibru.
Duša mu je bila nekako sažvakana.
Pravo provincijsko govno.

Sjeli smo u kafić i naručili kavu.
Kafić je bio uređen u afričkom stilu:
zidovi narančasti,
na njima dekorativne sličice
s crnačkim motivima –
kružne kućice sa slamnatim krovovima,
siluete crnih ljudi što bauljaju naokolo
kao crni mravi.

Izgledalo je kao nešto
iz Ikee, Emmezete…

Godinama kasnije ljetovat ću u primorju,
u gotovo isto tako uređenom narančastom apartmanu,
s istim takvim slikama na zidu
koje je iz Lagosa donio mornar, (slabost invencije Matrixa) 
zet ljudi kod kojih smo odsjeli.

Konobarica koja nas je posluživala
bila je vitka senegalska crna pantera,
prilično ravnodušna cura.

Popili smo kavu
i nastavili za Bordeaux.
Nismo se željeli zadržavati
niti se uspinjati do dvorca.

--------------------------------------------------------------------------------------

Naravno, dobro sam poznavao tu sliku — Jean-Auguste-Dominique Ingres i kralj nad umirućim Leonardom. Ingres se doista potrudio uprizoriti događaj, ali sve je ondje previše uredno, previše posloženo — gotovo kazališno. Pače, mizanscenski. Kao da smrt, ta jedina stvar koja uporno izmiče režiji, ovdje ipak pristaje stati na oznaku na podu i odigrati svoju ulogu.

Sve to djeluje udaljeno od stvarnosti — ne samo od onoga što se dogodilo, nego i od načina na koji se dogodilo. Nema tu nereda, nema nespretnosti, nema one banalne fiziologije umiranja. Umjesto toga — kompozicija. Umjesto istine — slika istine.

Simulakrum.

Kao svete sličice. Kao romantizirane biografije umjetnika, vojskovođa, sportaša.
Kad kažem Spartak — ne mislim na povijesnu figuru, nego na Kirka Douglasa kako razapet umire uz Via Appia.
Kad velim Michelangelo — vidim Charltona Hestona kako mu kapa boja u oči dok se bori sa stropom.
Kad velim Madonna — u sjećanje ne prizivam Bogorodicu nego spot, koreografiju, kadar: pop zvijezdu kako pleše i pjeva Like a Prayer dok drpa crnog Krista.

Sranje.

Stvarnije od stvarnosti — hiperrealnost, rekao bi Jean Baudrillard. Ali to čak više nije ni imitacija stvarnog. To je konstrukcija koja nema potrebu za originalom. Laž koja ne skriva da je laž, nego računa na to da će biti prihvaćena kao uvjerljivija verzija istine.

Jer stvarnost je, ruku na srce, nespretna.
Hiperrealnost je čista, čitka, montažno savršena.

I nadasve — isplativa.

Poput onih nestvarno čistih pejzaža Mihanovića, gdje barke lebde u zraku koji se samo pretvara da je more. Sve je na svom mjestu, sve je savršeno — i ništa nije istinito.

A da bi nešto bilo hiperrealno, mora biti pojednostavljeno. Redukcija je preduvjet uvjerljivosti.

Ergo: hiperrealno nije ništa drugo nego pojednostavljena stvarnost. Stvarnost lišena otpora. I zato tako dobro funkcionira.

--------------------------------------------------------------------------------------

Leonardo da Vinci umro je 2. svibnja 1519. godine, u dvorcu Clos Lucé, u mjestu Cloux, kraj Amboise.

Imao je 67 godina — pristojno visoka dob za to vrijeme, gotovo luksuz trajanja.

--------------------------------------------------------------------------------------

Jeli smo kobasice,
sir,
a Loire je lijeno oticala svojim koritom.

I smijali smo se,
iz običaja,
do suza.

 

THE BLUE FLOOD

The Blue Flood (1993.) 80x100cm, Oil on canvas

 

I’m sitting here,
going through my archive.

I just found this photo…
a painting I did as a student.
It was an assignment that the professor gave me.
I never wanted to do it.
So I finished it in an hour
and went on to paint something
I actually cared about.

Now I’m looking at it again—
(and it’s not such a bad painting, anyway)
and it reminds me
of my night walks
through the old town,

of basements and half-underground apartments
you could glimpse inside.

My always-curious eye
was searching for something worth seeing,
something picturesque,
something to notice, remember,
and maybe paint.

Passing by windows,
I would steal a look inside—
and there would usually be
a lone man sitting,
with his bottle,
just like the man
in this painting.

Pain-thing.

Yeah.

And as the years go by—
and the tears go by—
on my night walks
through old European cities,
and the suburbs too,
I began to see
more and more
of these lonely people.

Like a big blue flood.
Like a plague.
Like an avalanche.

Atomized, broken people,
with a bottle,
in some shitty apartment,
with cheap wine,
or cheap brandy, I suppose.

The same scene, really
you can find in expensive apartments too.
The only difference
is the price
and the quality of alcohol.
But that makes no real difference anyway.

All of them
have given up—
on life, on women,
on shitty ideals,
false and deceiving religion,
on pain or happiness,
on joy and meaning,
on this world.

Ready only to drink,
and by drinking
to dull the sharp edge
of existence.

Ready only
to fade out,
to collapse into sleep—
harder and deeper each time.

And maybe, finally,
to die in their sleep,
and in death
to dream
of some better
and more just world.

----------------------------------------------------------

PLAVA PREPLAVA

Sjedim ovdje i
kopam po arhivu.

Upravo sam našao ovu fotografiju.
To je slika koju sam naslikao kao student.
Školski zadatak po kojem doista nisam
želio drviti. 
Zbrzao sam i završio je za sat vremena
pa otišao slikati nešto
što me uistinu zanimalo.

Sada opet gledam tu sliku —
i to s nije uopće loša slika, ustvari.

Podsjeća me
na beskrajne noćne šetnje
po gornjem gradu,
na podrume i suterenske stanove
u koje sam zavirivao.

Moje vazda radoznalo oko
uvijek je tražilo nešto vrijedno gledanja,
nešto pitoreskno,
nešto za primijetiti, zapamtiti,
i možda naslikati.

Prolazeći pokraj prozora,
zavirio bih unutra—
i tamo bi obično sjedio
neki usamljeni čovjek,
sa svojom bocom,
baš poput čovjeka
na slici.

Pain-thing.

Da.

And as years go by—
and tears go by —
u tim mojim noćnim šetnjama
po starim europskim gradovima,
ali i zastrašujućim predgrađima,
počeo sam viđati
sve više i više
osamljenika.

Nadošlo je…

Kao veliki plavi val.
Kao kuga.
Kao lavina.

Atomizirani, slomljeni pojedinci,
s bocom,
u nekom jadnom stanu,
s pivom,
jeftinim vinom,
i još jeftinijom rakijom.

Istu tu scenu, zapravo,
možeš naći i u skupim stanovima.
Jedina je razlika
u cijeni
i kakvoći pića.
No to ionako ne čini bitnu razliku.

Svi ti ljudi su
odustali—
od života, od žena,
od podvaljenih ideala,
obmanjujuće religije,
od boli ili sreće,
brižno iskonstruiranog smisla
tuđih mozgova. 

Pripravni su samo piti,
i pijenjem
tupiti oštricu
postojanja,
svakodnevice.

Spremni samo
nestajati,
urušavati se u san—
sve tvrđi i dublji svaki put.

I možda, na kraju,
umrijeti u snu,
i u smrti
sanjati
neki bolji
i pravedniji svijet.

---

Velika Britanija 2018. godine imenovala prvu ministricu za usamljenost na svijetu

KUNSTHISTORIŠE MUZEJ

Stajao sam pred tom impozantnom građevinom i vagao: deset eura za umjetnost ili deset eura za pivo. Ottakringer, na primjer. U tom trenutku pivo je imalo puno jače argumente.

Vrata su bila ogromna, carska, ozbiljna. Izgledala su kao civilizacijska obveza.

Na kraju sam ipak ušao.

Preskočio sam donji dio. Egipat i slična sranja. Naprosto nisam imao živaca za Tutankamone i civilizaciju koja je dvije tisuće godina radila po istoj jebenoj šabloni. Ni Grke ni Rimljane ni Bliski istok. Ali bez kanona nema stila, rekao bi Vitruvije. Rekla bi to vjerojatno i kraljica Hatšepsut, pa naredila da mi odrežu jaja i bace njenom omiljenom krokodilu jer previše kenjam.

Otišao sam na prvi kat i hodao prostranim halama: talijansko slikarstvo, nizozemsko slikarstvo, španjolsko slikarstvo. Sve uredno posloženo, sve uredno kategorizirano, sve tip-top, kao po špagici — kako to već Austrijanci i Nijemci rade. Red, katalog, klasifikacija. Da im pokažeš svemir i njega bi valjda posložili u registratore.

Jednom sam u Stuttgartu, gledajući na ulici tamošnjeg beskućnika, ostao zadivljen savršeno organiziranim kolicima koja je vukao za sobom.

Individualci i introverti muvali su se po muzeju sa slušalicama na ušima. Kad bi zastali pred nekom slikom, aparat o njihovom struku skužio bi o čemu se radi pa bi započeo priču: ime slikara, godina, stil, kontekst, malo povijesti, malo filozofije, malo trača — sve servirano ravno u uho.

To je ta modernizacija, digitalizacija, optimizacija — rekao bi mucavi luzer hrvatske politike.

Kroz muzej su također toptala i krda turista. Svaka je grupa imala vodiča koji im je objašnjavao umjetnička razdoblja i isticao najznačajnije umjetnike.

Pridružio sam se jednoj skupini iz čiste znatiželje. Vodič je bio dosadan pa sam brzo odustao.

Sve u svemu, ništa me se nije posebno dojmilo. Nekad sam sa sobom nosio blok za crtanje i skicirao manje poznata, ali kvalitetna djela. Ovoga puta, uz kratke opaske, tek sam zapisao:

1.Guido Cagnacci (1601-1663), „Selbstmord der Kleopara“ – dobre sise, više kraljice Sisi nego Kleopatrine…

2. Gerard van Honthorst, „Der Standhafte Philosoph“ – srednjovjekovna, ali zapravo vječna tema o tjelesnom iskušenju. U suštini, varijacija na priču o Aristotelu i prelijepoj Phyllis (Filidi). No tko se igra s Phyllis vrlo brzo dobije syPhilis. 

Filozof na slici podsjeća na Bandića. To me je nasmijalo.  

(Naknadno dodana opaska: anticipacija gradonačelnikove afere s mladom ženom koja mu je došla glave.)

3. Johannes Baeck, „Der verlorene Sohn“ (Prispodoba o izgubljenom sinu) – ili kako naslikati četiri lika koristeći samo jedan model. A možda je nizozemski künstler razmišljao i ovako: ok, Kazanova je opalio blizanke, a ovaj će opalit četri klonirana pićonćića. Vizija dostojna genija! Ali ipak, najbolji dio slike je crni cucek smješten točno u sredini, pri dnu. Pas, inkarnacija samog đavla, bulji ravno u nas, ne dopuštajući približavanje i remećenje svetošću ovog razuzdanog peterca koji veselo vesla prema neviđenim orgijama…

4.Bartholomäus Spranger, „Minerva als Siegerin über die Unwissenheit“ (Minerva kao pobjednica nad neznanjem) – ako niste upućeni: još dobrih sisa. Ali s takvim sisama teško će pobijediti barbarstvo i neznanje. Štoviše, kad ja uočim takove sise, zaboravim i na Nietzschea, i na Šopa, i na relativnu teoriju relativnosti. Samo želim ubaciti kurblu i vrtiti. Manirizam.

Uzeo sam predah i sjeo na jednu od onih plavih fotelja smještenih posred sobe. Do mene se smjestio neki Japanac i brzo usnuo. Nije hrkao. Japanci nikada ne hrču u Kunsthistoriše muzejima. Oni znaju kako se valja ponašati u tuđem gradu, muzejima i nacionalnim galerijama. I nikada se ne znoje. Ozbiljno. Mislim da to ima neke veze s apokrifnim žlijezdama koje se nalaze u predjelu pazuha, oko bradavica i spolnih organa. Te žlijezde luče bezmirisni sekret koji, tek kad dođe u kontakt s bakterijama na našoj koži, neugodno zavonja. Kod devedeset posto Japanaca ove su žlijezde svedene na minimum.

Iznenada se prenuo, uspravio i, poput robotića, sitnim koracima otišao dalje skenirati vrhunski art.

Ustao sam i ja.

5. Hans Holbein mlađi, portret Jane Seymour, treće žene Henryja VIII. Tipičan tudorski portret.

6. Jacob Jordaens, Fest des Bohnenkönigs (Festival kralja graha) – mnoštvo pijanih likova, grotesknih lica, naguranih u jednoj sobi. Iako na prvi pogled izgleda kao obična pijanka, riječ je o flamanskom narodnom običaju za Sveta tri kralja. Onaj tko u kolaču pronađe grah postaje kralj festivala i bira najljepšu ženu za kraljicu. Ostali prisutni preuzimaju “dvorske službe”. Latinski natpis: “Nitko nije sličniji budali od pijanca” daje toj bujnoj aktivnosti moralizirajući prizvuk.

7. Johannes Vermeer, Allegorie op de schilderkunst (Alegorija slikarstva), poznata i kao Umijeće slikanja ili Slikar u svom ateljeu.

Vermeer me nikada nije osobito dojmio. Govorilo se da se služio camerom obscurom, a to se intuitivno može i naslutiti. Camera obscura poznata je još od antike. Najraniji opis potječe iz 5. stoljeća pr. Kr., od kineskog filozofa Mozija. O njoj su pisali i Aristotel, arapski učenjak Alhazen (Ibn al-Haytham) u 11. stoljeću, Leonardo da Vinci i mnogi drugi.

Činjenica da ne postoje Vermeerovi crteži — čak ni ispod slojeva boje, kao ovlaš naznačena kompozicija na platnu — ide u prilog pretpostavci da se poslužio trikom. Godinama kasnije izumitelj i kreator digitalnog imaging softvera Tim Jenison, koristeći optička pomagala, dokazat će da je moguće slikati poput Vermeera bez posebne slikarske naobrazbe ili talenta.

Unatoč svemu, mora se priznati da je Vermeer imao istančan osjećaj za nijansu, ton.

***

Napustio sam Kunsthistoriše, shvativši da mi je dosta muzeja. Da, unatoč stuci, to više nije moj đir. Tome je prethodio i posjet Albertini, gdje sam pogledao izložbu bezveznog austrijskog akvarelista.

Hodao sam ulicama i naletio na neki usrani indijski kafić. Unutra nije bilo nikoga osim mladog Indijca.
Ušao sam, naručio kavu i čekao da Chloé završi sa glupim predavanjem iz sociologije. Predavač je bio neki profesor srednjih godina, Nijemac iz Berlina, koji ju je želio tucati. Nisam bio siguran da i ona ne želi tucati njega. Ipak, nadao sam se da neće.

Pijuckao sam kavu satima. Mora da sam postavio rekord u najsporijem ispijanju kave ikad.

Mali Indijac je u nekom trenutku počeo pizditi jer puštam korijenje u njegovom bezveznom kafiću. Valjda nije mogao na miru kopati nos, češkati jaja, staviti prst u dupe ili spermatizirati mlijeko za kavu.

Postao je bučan. Lupardao je posuđem, bacao metalni beštek u lavabo, treskao vratima kuhinjskih elemenata. Htio mi je dati do znanja da mu smetam i da se kupim odavde.

Par puta pogledi su nam se susreli.

Moje je lice bilo bezizražajno. Tijelo nepomično. Kao da se ništa ne događa. A zapravo se ništa ni nije događalo. Bio sam spreman nokautirati ga ako mi samo riječ spočitne.

Ali nije.

Mora da je osjetio što će se dogoditi ako pokuša.

Primirio se i počeo čačkati po starom mobitelu s tipkama. Valjda je igrao onu igricu sa zmijom. Kad već nije imao pravu u gaćama.

Ja sam gledao kroz prozor. Ljudi su prolazili. U balonerima po posljednjoj modi. I neke studentice. Nisu me privlačile.

Dan je postao siv. Počela je rominjati jadna rujanska kišica, taman da zaokruži moje usrano raspoloženje. Loše sam se osjećao. Bio sam tužan. Baš ono — tužan.

Od ove internacionalne fr-hr veze na kraju ipak neće biti ništa, a baš sam se ponadao…

Polako sam se pridigao i izišao.

Vani je zamirisalo na ugodnu propast. Pljusak je osvježio zrak. Hedy Lamarr nikada nije preboljela odlazak iz Beča. “Jeste li ikada posjetili Beč?” pitala je novinara pred kraj života. Razgovarali su telefonom, pošto nikada nije napuštala sobu. Tada je doslovno izgledala kao Frankenštajnovo čudovište.

“Ne”, odgovorio je.

“Morate to učiniti. Najbolje je u proljeće. Ili u jesen. Tada je najljepši.”

Hedy, bila si lijepa, zajebana i pametna židovska pica. Baš kao i Chloé. Tko se još, osim mene, sjeća da si ti i bad boy* američke glazbe, četrdeset i neke izmislili ono što će kasnije postati Wi-Fi — tehnologija koja je trebala služiti za neometano i precizno upravljanje torpedom? A mornarica vas je samo tako odjebala.

Lijeno, s noge na nogu, krenuo sam ulicama carskog grada prema Sveučilištu, odgađajući ljubavni epilog.

---
*George Antheil