Soundtrack za kraj

  Petr Valek

 

27.3.2026. kijamet,
orkanski vjetar u naletima,
huči, zavija.
Iščupana i polomljena stabla, prevrnuti kontejneri, kante, dignuti krovovi, oštećene zgrade i sportski objekti.
Otrgnuti semafori ljuljaju se na žicama.
Znakovi upozorenja razbacani kao poslije divlje, pijane noći razmetljivih seoskih đilkoša.
Snijeg u Gorskom kotaru i Lici.
Zatvorena autocesta A1.
Jutarnje upozorenje na mobitelu dreči u šest ujutro. Danas nema škole i djeca ostaju spavati ispod toplih jorgana.
Imam nekog posla za obaviti, pa izlazim.
Zidovi stubišta su mokri.
Voda je prodrla kroz staklene stijene i slijeva se do podruma, gdje se stvara bazen za štakore.
Probijam se do auta i stavljam soundtrack za kraj.

We'll meet again.

Američki ratni nuklearni brod, blagoslovom Vlade RH, uplovit će u Jadran.
Jenkiji se spremaju za iskrcavanje na iransko kopno.
Izrael se sprema da odgrize komad Libanona. Malo friškog lebensrauma uvijek dobro dođe.
Irak praši raketama po Tel Avivu, Jeruzalemu, Dubaiju, američkim bazama, Cipru, Khorramshahr-četvorkom po 4000 km udaljenoj britanskoj bazi na usamljenom otoku u Indijskom oceanu.
Hormuški tjesnac je miniran, ondje Demoklov mač visi nad podvodnim internetskim kablovima, prijeteći da precvika do 30 posto ukupnog međunarodnog internetskog prometa i digne kaos na višu razinu.
Izraelski think tankovi uz pomoć kvantnih računala dekodiraju Kabalu, poglavito  Zohar i vele da Iran posjeduje još samo 1000 raketa; krtice ruju ispod Al-Akse i postavljaju eksploziv, valja izgraditi 3. hram, Veliki Izrael je blizu, pjevaju noćima crne ptice dugih uvojaka.
Stara proročanstva dobivaju nov život.
O teorijama urote i geopolitici nitko nas nije učio na satu zemljopisa, ali postoje ljudi koji imaju pepeo crvene junice u džepovima, ulaze i izlaze u Kuću života kad god im se sprdne.
Rabini uz zvuke Have Negile skaču visoko, sve do plavog staklenog neba.
Dipfejkani Netanyahu ispija kafice u digitalnom Tel Avivu kao da se ništa ne događa.
Cijena svetosti danas je na njujorškoj burzi skočila na 115 petrodolara po barelu. Brokeri bliski američkom predsjedniku imali su insajdersku informaciju i pritom dobro zaradili.
Zloglasni vojni karteli, nakon ubojstva glavnog narkobosa tzv. Gospodara pijetlova, još se bore za prevlast u Meksiku.
Kuba je na izdisaju, Castrov unuk, tjelohranitelj, zagrijava se na klupi, ali on je ionako druga liga.
Kinezi šalju brodove riže u pomoć Buena Vista Social Clubu.
Nitko ni ne pita gdje je i što se događa s otetim venezuelanskim predsjednikom.
Koordinate za uništenje postrojenja za desalinizaciju vode u američkim državama Perzijskog zaljeva već su unesene i samo čekaju pritisak dugmeta. I obratno.
Vojni analitičari su, kao i obično, izdašni u hermeneutici vojnog sukoba (riječ rat strogo je zabranjeno koristiti) i proročanskim vizijama koje sežu sve do mastila biblijskih tekstova, Talmuda i Kurana.
Ukrajina je dosadila i bogu i vragu.
Sarajevski safari nije bio samo priča.
Epsteinovi filovi i dalje uporno razaraju mozak toksičnošću nervnog bojnog otrova i razmjerom nepojmljivog zla.
Mnogi ljudi posežu za antidepresivima, normaliziraju se normabelima, diazepamima, Prozacom.
Neki zovu ljude koji znaju ljude koji znaju ljude da nabave đoju ili nešto jače.
Srećom, alkohol je uvijek dostupan.
Svaki dan ispliva neka afera vezana za krađu državnog novca.
Jučer HEP, danas Hrvatski skijaški savez.

U kabini mog auta glasno svira We'll Meet Again, a Vera Lynn bigliše svojim kristalno čistim glasom. Kad se uključi zbor pridružujem se i ja dubokim, sigurnim muškim glasovima koji nose pjesmu zajedništva i kolektivne nade. Naravno, tijekom Drugog svjetskog rata ta je pjesma, kao uostalom i The White Cliffs of Dover podizala moral Britancima koji su živjeli u neizvjesnosti sutrašnjice.

A opet, meni jutros zvuči kao savršena podloga za kraj svijeta. Kao da dopire iz pokvarenog radija u nekom razorenom krajoliku — šum, krhotine, i ta melodija koja uporno traje. Možda je to i zbog slike iz podsvijesti: završnica Dr. Strangelove i niz nuklearnih eksplozija uz rastuće gljive svijeta koji nestaje uz

We'll meet again
Don't know where
Don't know when

Stajem na benzinsku. Punim rezervoar do vrha, uzimam 4pack i vraćam se u auto. Odmah načinjem prvu limenku, ubacujem u brzinu i krećem prema istoku.

I  pjesma kreće na repeat.

 

 ……………………………….

Zadnja vijest: hutisti se uključili u rat, napali Izrael.

DA BUDEMO JASNI

 

 Petr Valek

 

napokon, netko to mora i jasno izreći:
u prirodi nema ama baš ničega lijepog!

ovaj svijet je odvratno mjesto

nije lijep
on naprosto jeste

kao BIOS

hladan, početni kod
koji se izvršava bez pitanja
bez svrhe koja je spoznatljiva

vatreni zalasci nisu lijepi
oni su probijanje svjetlosti kroz čestice prašine

raskoš jesenjih krošnji nije lijepa
to je pigment koji svjedoči o odumiranju klorofila

pogled na moćne planine nije lijep
to je tek spor sudar tektonskih ploča
geološka tvrdoglavost koja traje duže od naše vrste

lav u savani krvave njuške nije lijep
to je predatorska glad nakratko utažena

mačka puna buha koja si liže šupak nije lijepa
to je sustav održavanja higijene

pas koji naskače na drugog psa nije lijep
to je dominacija zakačena na reproduktivni organ

ni Miss Universe nije lijepa, sa svojom poviješću
infekcijama i ekonomskim kompromisima
tek je bolje upakirana mesnata funkcija za žudnju i rasplod

sve što priroda nudi
je uvjetovanost i nužnost

kemija koja se pretvara da je sudbina
biologija koja se predstavlja kao osoba
ili još gore — karakter
(netko je ustvrdio kako mi zapravo nemamo posla sa osobama
već raznim psihičkim stanjima)

uglavnom priroda je surova
katkad ugodna

a kada je ugodna
to je najbliže riječi “lijepo”

svemir ne poznaje ljepotu
on poznaje samo širenje, trajanje i raspad

tek čovjek
sa svojom bolešću Smisla

uzima to smeće
i slaže ga u oblike

crveni kreon škripucka po papiru
kičica od volovske dlake lagano klizi po lanenom platnu
i odjednom naznake svetosti djevice Marije

bijele note na crnom papiru poput utrke albino buha preskaču
jedna drugu da bi opredmetile Malerovu 2. (dok Kokoška nasrće na Almu
u nekoj otrcanoj bečkoj sobi)

riječ sustiže riječ, po jezičnom modelu albanskog pjesnika
Nerude, ili američkog pjesnika Pazolinija

i progovara: ovo je dobro, ovo je lijepo
što zapravo znači:
ovo me na trenutak udaljuje
od činjenice da je sve naturalistički odvratno

ljepota je obrambeni mehanizam čovjeka

tanka membrana
između svijesti i mučnine

utočište, da
ali samo privremeno
uvijek samo privremeno

no previše je ovdje pesimizma
starog Šopa, a premalo Lajbnicovog optimizma

i premalo vjere, a previše gnosticizma
koji govori
o podvali
lošoj kopiji Raja
u kojoj smo bačeni kao prljave inteligentne svinje

„a, za čije babe zdravlje?“

Iskorak (iz ciklusa Riječi)

iskorak, riječ gurnuta u stranu, pomalo zaboravljena u ovoj
izopačenoj kapitalističkoj uravnilovki straha za vlastito dupe

iskorak, da, ali samo kao izlazak iz ormara

doista, pod tim imenom registrirana je ovdje neka gej udruga, no riječ je
iskompromitirana kao i 8 mart
s noćnim marševima koji stavljaju fokus i naglasak na feminizam i lezbijsku
populaciju, a manje na žene i ženska prava

dakle,

iskoračiti, istupiti ispred sviju
nije izići iz ormara

iskoračiti je postaviti se, počesto prvi, pružiti jasno vidljiv
nedvosmislen otpor sistemu

sjećam se, baba mi je pričala, prisjećajući se
(a i djed je bio tu)
četrdeset prve

stadion u Maksimiru
svibanj
i sunce koje ne zna što dolazi

škole su već bile zatvorene
ali svatko je bio obvezan
doći

skupljaju se studenti
srednjoškolci

redovi tijela nižu se u liniju
civilna zaštita, bit ćete, kažu
predvojničke vježbe, to su, kažu

potom govor o novoj Europi
o redu, o dolasku novog fašističkog doba
o krvi koja mora znati svoje mjesto

(no prekriva ga žamor, ako ne i galama)

potom glasna naredba ustaškog funkcionara

neka istupe
Židovi i Srbi

tišina
kratka kao udah

nekoliko puta ponovljena naredba

komešanje…

zaredaju prijetnje

ONI KOJI SE NE ODAZOVU BITI ĆE
NAJOŠTRIJE KAŽNJENI!!!

i onda —
netko krene

pa još netko
pa cijeli razred
pa svi

bez dogovora
bez parola i velikih riječi
bez vremena za hrabrost

samo pokret

masa koja odbija liniju
tijela koja brišu granicu

jedna gesta
koja nije mogla trajati dugo

pitao sam babu
i?

očekivao sam
instant batinažu
sve u aps

a tako i bi
umiješalo se redarstvo  
pokušalo je spriječiti
razdvajanje
bijeg…

mladost ludost, dodala je

sutradan
hapšenja
popisi
165 imena
i put bez povratka

režim je ionako imao plan

ali ta jedna minuta-dvije
kada su gotovo svi iskoračili
na pravu stranu

to ostaje


---
dva mjeseca kasnije udarne grupe skojevaca zapalile su stadion

Na osnovi tog događaja Dušan Vukotić, naš jedini dobitnik Oskara, snimio je film Akcija stadion (1977). Još uvijek ga je moguće pogledati na ovoj poveznici

naprosto, VOLIM DOWNIĆE

 

 za      i.  i   n.

 

volim downiće
oni se barem ne pretvaraju
da nisu zaostali

volim downiće jer se
ne trude agresivno jednačiti svoje ideje
s mojima

volim downiće jer ni ne pokušavaju
dokazati da su pametniji od mene

volim downiće jer ne stavljaju
svoje slike na OnlyFans
niti na Fejs, da mi podvale iluziju
sreće: kao i mi, evo, neki život imamo!

 volim downiće jer mi na Martovske ide ne govore
„volim te“, dok mi zabijaju nož u leđa

 volim downiće jer mi ne prodaju priču o
„ako ne znaš što je bilo, mi Hrvati“ i ostala sranja

volim downiće jer mi ne naturaju svoje
imbecilne ideje i vrijednosti koje su dogmizale
iz Dervente, Jajca, Širokog,
zadnje vlaške selendre ili neke slavonske ravni

volim downiće jer me ne uvjeravaju
da su uspješni ako 8 sati žuljaju dupe
na birokratskom mjestu i za to
dobivaju 2 tisuće eura mjesečno

volim downiće jer ne piče autostradom
200 km na sat, dok im se kokain prelijeva preko pora

volim downiće jer ne pate na markiranu robu, Vuittonke, Rolex
i boli ih patka za svaki Black Friday do kraja svijeta

volim downiće jer me ne iscrpljuju svojim jadikovkama,
žalopojkama, tužaljkama i tiradama koliko im je teško u životu

volim downiće jer ne idu na manikuru, botoks i plastične operacije
te poslije izgledaju kao nakazne lutke iz male prodavaonice užasa

volim downiće jer ne swingaju u Tuhelju ili Olimju svaki petak uvečer
i kažu mi: "pridruži nam se, baš je forica"

volim downiće jer kada su ljuti, onda su zbilja
ljuti, kada su zlovoljni – zbilja su zlovoljni,
i kada ih boli kurac za debilne ljude,
onda ih doista boli kurac za debilne ljude!

oni naprosto jesu
kao mačka
kao pas

i kad vole, vole
odano, bez fige u džepu

Američki genije 2

 

NOVI IZVOR PRIHODA

Tada se Morse dosjetio.

On i još nekolicina studenata odvajaju se od American Academy of the Fine Arts jer im je išlo na kurac što akademijom upravljaju trgovci i odvjetnici umjesto umjetnika.

Godine 1825. osnivaju National Academy of Design.

Sljedeće godine, 1826., Morse postaje predsjednik. Funkcija mu donosi ugled, nove veze s bogatim Amerikancima i – što je još važnije – priliku za poduku.

Od 1826. do 1829. Morse drži javna predavanja. I ta se predavanja naplaćuju. Ljudi dolaze slušati javnog intelektualca kako objašnjava kompoziciju, povijest slikarstva i općenito art.

Zahvaljući tome Morse je skupio dovoljno novca da 1829. ponovno pređe Atlantik. Ali ovaj put ne kao siromašni student, već kao priznati umjetnik i predsjednik Nacionalne akademije.

 

EUROPSKO MUVANJE

 

U dobi od 38 godina Morse drugi put putuje u Europu.

Prvo pristaje u Engleskoj. U Londonu obiđe stare prijatelje, popije pićence u Zlatnom rogu i pohvali se da je i on, eto, uspio: osnivač je i predsjednik Nacionalne akademije za dizajn.

A zatim Italija! Ah, bella Italia!

U Italiji se, naravno, najduže zadržava. Skicira arhitekturu, crta trgove, bilježi dojmove, švrlja po crkvama i muzejima. Pokušava shvatiti kako su dovraga ti renesansni genijalci uspjeli sve to naslikati prije tristo godina!

Nakon Italije kratko se zadržava u Švici, a zatim stiže u Pariz, gdje ostaje gotovo godinu dana.

U Parizu svakodnevno odlazi u Louvre i ondje kopira stare majstore ne bi li ih približio neukoj američkoj publici. Radi ono što radi svaki pedagog kad ima tupavu publiku: pojednostavljuje gradivo. Drugim riječima: slika mini verzije slavnih slika. Vrhunac tog projekta golemo je platno Galerija Louvre (oko 187 × 274 cm) u koje k'o mahniti kustos nagurava velika djela. Čak 38 kopija starih majstora! Best of Louvre u jednoj slici. I naravno čuveni Salon Carré!

 

 

Na ovojpoveznici nudi se interaktivna Galerija Louvre. Moguće vidjeti popis autora i njihovih djela koje je Morse odlučio prikazati

 

No prava stvar se dogodi na povratku.

U listopadu 1832. Morse se iz Le Havrea, grada na ušću Sene, ukrcao na brod SS Sully i zaplovio natrag prema Americi. Na toj je plovidbi slučajno upoznaje Charlesa Thomasa Jacksona, bostonskog liječnika koji gaji strastveni interes za tehničke novotarije i elektricitet. Jackson ga obavještava o najnovijim europskim dostignućima: o elektromagnetima, pokusima s električnom strujom i radu Andréa Marie Ampèrea (kasnije nazvanim i Newtonom elektriciteta) te zapanjujućoj činjenici da električna struja žicom može putovati gotovo trenutačno.

I tu se Morseu pali lampica (iako su lampice još daleko od otkrića): ako struja može trenutačno putovati kroz žicu – možda se njome mogu slati i poruke. In real time, dakako.

Tri godine kasnije Morse će napraviti prvi prototip telegrafa. Na blind rami.

 

PONOVO FAIL

 

Morse je, činilo se, imao dobar plan. Amerika nema muzeje. Nema galerije. Ljudi tamo nikada nisu vidjeli Tiziana, Rafaela ni Leonarda da Vincija. Pa će im on to donijeti. Ah-ah, prosvjetitelj Morse!

No Morse je imao i cunning plan. U sliku je ubacio svoje prijatelje: pisca James Fenimorea Coopera, njegovu kćer Susan i suprugu Susan Augustu Cooper DeLancey, kipara Horatio Greenougha – te, naravno, sebe. Mala umjetnička družina šeta po Louvreu, razgledava slike i pravi se važna. Nije to bilo samo radi kompozicije. Bila je to i promišljena investicija. Jer u to vrijeme Cooper – autor Posljednjeg Mohikanca – najpoznatiji je američki pisac u Europi. Slavan, čitan i što je najvažnije – imućan. Morse je računao na staru ljudsku slabost: taštinu. Kad Cooper vidi sebe, suprugu i ćerkicu na slici, umah će je kupiti, vjerovao je Morse.

Ali – kur!

Cooper nije kupio sliku.

Morse tada aktivira plan broj 3.

Dobro, misli si on, idemo na staru provjerenu metodu: putujuća izložba s naplatom ulaza. Ako je to uspjelo drugima, možda ovaj put uspije i meni.

Godine 1833. izlaže sliku u New York Cityju.

Kritika? Odlična. Umjetnici i znalci – oduševljeni. Ali publika hladna. Došli su, bacili oko, klimnuli glavom i otišli. Nema gužve, nema para.

Morse nije razumio jednu jednostavnu stvar: Amere je boljela đonđa za tamo neke europske slike i slikare. Oni su htjeli nešto svoje: svoje generale, bitke, vođe, političare, heroje… Morse je pokušao prodati Louvre naciji koja još nije bila sigurna trebaju li joj muzeji.

Zatim je pokušao u New Havenu, gdje je studirao. Isto sranje. Kritičari hvale, publika nezainteresirana.

Na kraju je sliku prodao za pola cijene od onoga što je tražio. Ne zna se točno koliko je dobio, ali znamo da je to bio udarac od kojeg se nije oporavio.

Slika se potom mijenjala vlasnike, putovala po Americi i Europi, sve dok je nije kupio Daniel J. Terra, osnivač Terra Foundation for American Art.

 

TELEGRAF i ostali užasi

 

Nakon drugog slikarskog fijaska Morse je napokon shvatio ono što mnogi umjetnici shvate tek pred kraj života: možda problem nije u publici. Možda je problem u profesiji. Zatvorio je to poglavlje svog života: kistovi na policu, platna uza zid i okrenuo se – telegrafu. Ali ni tu ga sreća nije pomazila. Naprotiv.

 

1. PRVO – O ČEMU GOVORI OVAJ TIP (1832–1837)

 

Morse se 1832. vratio u Ameriku s idejom o telegrafu – u glavi vizija, u rukama ništa. Sljedeće tri godine jedva da ima pomaka. Ne zato što je lijen ili u depri, nego zato što mu to nije fah. Čovjek je slikar, zaboga. Zna naslikati portret, složiti kompoziciju, pogoditi ton kože i sjenu pod bradom. Ali kako natjerati elektricitet da juri kroz žicu – e, to je već druga vrsta umjetnosti.

Pa Morse radi ono što radi svaki čovjek s velikom idejom i manjkom znanja: puni bilježnice skicama. Planovi, sheme, strelice, žice, magneti. Pokušava pohvatati tehničke konce.

Godine 1835. u svom studiju sastavlja prvi, grubi model telegrafa.

Ali to još uvijek nije to.

 

2. EKIPA MORA USKOČITI (1835-1837)

 

Morse shvaća da sam neće daleko stići ako ne potraži inženjersku pomoć. Prvo u priču ulazi Leonard Gale, njegov kolega s fakulteta i profesor kemije.

Morse mu pokaže svoj prototip.

Gale ga pregleda.

Malo šuti.

I onda kaže otprilike:

„Prijatelju… ovo je simpatično, ali ...”

Objasni mu da treba jaču bateriju, snažniji elektromagnet i – što je najvažnije – uputi ga na radove Josepha Henryja. Henry je već pokazao kako se pomoću elektromagneta može upravljati strujnim krugom, objasni mu relej, i kako na daljinu prenijeti električni impuls bez slabljenja. Drugim riječima, praktički mu pokaže kako da stvar uistinu proradi. Ali tu priča postaje zanimljiva.

U projekt ulazi i Alfred Vail. Mladić iz bogate obitelji koja ima željezaru.

Morse mu kaže:

„Imam ideju, ali nemam novca.”

Vail kaže:

„U redu. Ja ću dati novac i izraditi prototipove. Ali hoću dio profita.”

Dogovor je sklopljen.

I Vail ne samo da ulaže novac već počinje inženjerski raditi na stroju, poboljšava konstrukciju glomazne i nepraktične naprave te razvija onu malu tipku za slanje signala – tzv. telegrafski ključ (šalteraš) - koji svi pamtimo iz kaubojskih filmova. Izmišlja kod, nakon što je posve odbacio nepraktičan Morseov šifrarnik s tisuću riječi, pa bi se valjda trebao zvati Vailov, a ne Morseov kod. No o takvim stvarima povijest baš i ne voli previše pričati. Jer povijest, kao i slikarstvo, najviše voli jednog heroja u kadru. A ne trojicu ljudi koji zapravo guraju stvar naprijed.

 

(nastavit će se...)

Američki Da Vinci

 

UMJESTO UVODA

Dakle, kolege!

Da je ovo topla ljudska priča, rekao bih "dragi kolege". Ali nije. Ovo je pakao, a oni su moji sedam krugova.

Dakle, svi redom budale. Neuke i površne budale. I još k tome, ko što reče Vincent, odvratni kao ljudi. Bježim od njih ko đavo od krsta, a nijesam đavo, tek tip koji voli mir, tišinu i da mu ne kenjaju iz narodnih običaja…

No dobro, pretjerujem. Nisu budale. Samo su bezvezni. Prazni. Ko limenke pive koje sam sinoć ispio. NPC-jevi, da se poslužim modernim izrazom za ljude koji nemaju svoj kod, nego ih netko drugi programira. Sve što kažu, već sam negdje čuo, sve što naslikaju, već sam negdje vidio, sve što misle… dobro, oni ne misle  – – –

Al' znate što? Reći za slikara da je glup – pa to nije uvreda. To je kompliment! To je ko da kažete delfinu da dobro pliva.

"Previše sam pametan da bih bio dobar slikar", izjavio je nekom prilikom Dali. I nije pogriješio. Jer Dali uistinu nije slikar već ilustrator vlastitih ideja. On je tip što crta ono što mu padne na pamet dok pjeva pod tušem. Danas ću naslikati satove koji se tope, kao ementaler u pećnici, jer vrijeme je rastezljiv pojam.

Dakle, u društvu kolega ja se dosađujem. Užasno me zamaraju svojom pričom. To su razgovori lišeni ushita, razgovori bez smisla, dubine. Ravni kao crta povučena ravnalom. Knifer odavde do vječnosti. Otvaraju usta, a ništa ne govore. Često pritom zamišljam kako im prilazim s leđa i zabijam čavao u glavu. Možda bi im to pomoglo da se fokusiraju. Nešto kao akupunktura, ali čekićem.

No da se vratim na stvar. Kroz povijest, osim renesansnih frajera koje su radili sve od oslikavanja svodova crkvi do projektiranja kupola, našao se tu i tamo koji pametni kolega. Na primjer Samuel Morse!

Većina ljudi misli da je on samo tip s točkicama i crtama. MORZEov kod. "SOS, SOS, tonemo, šaljite pomoć, ponestaje nam vina!" No malo tko zna da je on bio slikar. Pravi, s kičicom, špahtlom, slikarskim štapom, lanenim uljem i ostalim slikarskim rekvizitima.

Davne 1835. sastavio je spravu, prvi telegraf koji je doista radio. Prije njega su nešto petljali neki Rusi i Englezi – Schilling, Cooke, Wheatstone – ali sve su to bile igrice s iglicama koje pokazuju slova, kao da igraš bingo, al' sporo. Tek je Morse skužio da to treba žicom, i brzo.

Fun Fact: prvi prototip telegrafa Morse je izradio na staroj blind rami. To mi je najdraže. Slika mu nije išla, pa je uzeo ono na što se razapinje platno i napravio – telegraf. To je kao da ja uzmem metalni štafelaj i napravim roštilj. Koncepti + revolucija! Sjajno!

Potegao je telegrafsku liniju Washington–Baltimore i 24. svibnja 1844. poslao prvu poruku.

"WHAT HATH GOD WROUGHT" – napisao je.  "Što je Bog učinio."

Nisam kadar prodrijeti u dubinu te rečenice, ali bit će da Morse tu manifestira svoju skromnost, kao ono, nisam ja, već je Bog zaslužan za to.

Kakobilo, Morse, taj skromni Kalvinist, pošteno se razmnožio. Naštancao je sedmero djece! Telegraf je, pretpostavljam, koristio da javi ženi kad se vraća kući. Sekvencionirao bi uz svijeće:

„Dear moj, o dear! Stižem u 22h. Ložnica neka bude spremna. PS. navuci crvene tange!“ 

Sedmero! To je mnogo više nego što su mnogi ikada umočili.

No kako je zapravo došlo do toga da slikara postane izumitelj? Pa ovako.

 

NAOBRAZBA

 

Morse se kao osmogodišnjak školovao u Phillips Academy, poznatoj kao i Andover, prvoj američkoj akademiji za djecu roditelja dubokog džepa, da bi potom kao četrnaestogodišnjak otišao na Yale College gdje je pak studirao religijsku filozofiju (?), matematiku i znanost te slušao predavanja o elektricitetu. Tu je započeo slikati i prodavati minijature, ne iz nužde ili oskudice, već zato što to zahtijevaju kalvinistički principi. Cijena: 5 dolara komad, profil 1 dolar. Kada je diplomirao, rekao je ocu: želim biti slikar!

Ovaj (koji je bio čovjek što se kretao u visokim krugovima i ljudikao se s Georgeom Washingtonom) pao je na svoje geografsko-pastorsko dupe.

"Koji kurac, sine, slikarstvo? To nije zanimanje za ozbiljnog čovjeka, to je za boeme i propalice. Bit ćeš knjižar, kako sam i zamislio."

Morse je godinu dana robijao kao šegrt u knjižari u Bostonu kod knjižara Daniela Malloryja. Crnčio je, prodavao knjige, pakirao sanduke i bio nesretan ko pas na kratkoj lajni.

Tada u priču ulazi Washington Allston.

Allston je tada već poznati američki slikar. Diplomirao na Harvardu, proveo godine u Europi i ondje dobio sušicu, suhu gubu, malariju, sifilis i vratio se s ugledom. Kada je vidio Morseove slike, odmah je prepoznao talent i zaputio se u starog Morsea.

"Slušajte Gospodine Morse, garantiram vam, vaš sin ima talenta. Preksutra se vraćam u London gdje se usavršavam kod Benjamina Westa, najvećeg slikara u Engleskoj. Pustite sina da pođe sa mnom."

„Ali, gospodine All, jeste li vi gej?“, zanimalo je strog Morsea.

„Ne bih rekao, gospodine M.“

Stari Morse, kalvinistički seronja koji je mislio da je slikanje za propalice, napokon popusti. Osigura sinu trogodišnju financijsku potporu pa se dvadesetogodišnji S.M. otisne u Londru. Sa sumnjivim Allom.

 

LONDRA I WEST

 

Benđi West je tip zanimljive biografije.

Rođen je u Pennsylvaniji 1738., kao deseto dijete od dvanaestoro. Otac mu je držao saloon, a majka je bila domaćica. Ukratko: tipično američko djetinjstvo 18. stoljeća – puno djece, malo prostora i nikakvih planova za umjetničku karijeru.

Kao dječaku, Indijanci su mu pokazali kako da u loncu pomiješa riječnu glinu s medvjeđim salom i načini boju. Tom je smjesom je onda on brljao po stablima, plotovima, lojtrama i svemu što nije dovoljno brzo pobjeglo. Recimo, snježno-bijele kokoši! Zapravo, možemo reći kako je američki no1. slikar započeo karijeru kao grafiter!

Nekom su ga prilikom roditelji ostavili s mlađom sestrom Seli. Ubrzo je dječak u fioci pronašao mastilo i pero počeo risati majušnu sekicu. Kad su se roditelji vratili i kad je majka vidjela crtež, ushićeno je ciknula: „Pa to je naša Seli!” I poljubila ga.

West je kasnije govorio: „Majčin poljubac učinio me je slikarom.”

Moguće da ga nikad prije nije kušnula i da mu je to značilo. Ali imam filing da kenja. Svako izmišlja neku priču ne bi li ušminkao stvarnost.  

Sa sedamnaest godina već je slikao portrete po Pennsylvaniji. S dvadeset je bio uspješan portretist u New Yorku – što god to značilo, jer je New York u to vrijeme bio više ambiciozno selo nego grad.

Godine 1760. otišao je u Italiju i tamo proveo tri godine kopirajući Tiziana, Rafaela i ostale renesansne velikane.

Godine 1763. stigao je u London. I više se nikada nije vratio u Ameriku. Kad jednom vidiš Firencu, Rim i Veneciju, teško se vratiti slikanju lokalnih trgovaca i njihovih ozbiljnih brkova.

U Londonu se ubrzo upoznao s Joshuom Reynoldsom, s kojim će 1768. osnovati Kraljevsku akademiju. Reynolds će biti prvi predsjednik, a West drugi. 

 

 The Death of General Wolfe 152.6 x 214.5 cm

 

Godine 1776-1770. slikao je Smrt generala Wolfea. Tu je nastala mala revolucija. Naime, dotad su svi heroje slikali u antičkim togama, bez obzira na to što se radnja odvijala u 18. stoljeću. 

West reče: ne bumo mi to tak. I obuče likove u suvremene vojne uniforme.

Kritičari se hvataju za glavu.

„Propast umjetnosti!”

„Skandal!”

„A gdje su toge?!”

No publika gleda sliku i kaže: ovo zapravo ima smisla. I tako, protiv svoje volje, kritičari na kraju priznaše da je slika odlična. To im se s vremena na vrijeme zna dogoditi.

Kad je kralj George (Đuro) III čuo za Westa i vidio njegove slike, rekao mu je otprilike: „Ti ćeš biti moj čovjek.”

I tako, 1772. godine West postaje kraljevski slikar za povijesne teme. Ergo, dobiva plaću za slikanje herojskih slika, ali i pazi da kralj na svakoj slici izgleda barem zeru plemenitije nego u stvarnosti. (Ah-ah,samo je Goya, taj divni goj, imao muda prikazati priproste kraljevske face onakvima kakve doista jesu!)

West paralelno s Akademijom drži privatni atelje koji postaje neformalno središte za američke slikare u Londonu. Nešto kao majstorska radionica Krste Hegedušića kod nas, samo s više perika i manje rakije. Svi Amerikanci koji pristignu u London dolaze u njega. On im daje instrukcije iz kompozicije, boje i povijesnog slikarstva, dozvoljava im da kopiraju njegove radove, uvodi ih u društvo, upoznaje s mecenama i kupcima i generalno ih spašava od umjetničke i financijske propasti. Drugim riječima: radi sve ono što danas zovemo networking, samo bez LinkedIna.

Spomenimo neke: Gilbert Stuart, Charles Willson Peale, John Singleton Copley, John Trumbull, Rembrandt Peale, Thomas Sully… Svi će se ti mladići jednog dana vratiti kući, postati renomirani umjetnici i dalje širiti znanje. Zbog toga će West, osim američkim Rafaelom, biti proglašen i ocem američkog slikarstva.

Naravno, isto čini i sa slikarskim gojencem Morseom.

I sve izgleda savršeno.

 

POVRATAK KUĆI

 

Nakon što je Morse diplomirao na Kraljevskoj akademiji, vraća se doma. Vjerovao je da će kao Westov učenik odmah dobiti poslove za velike povijesne scene. Ali Amerika 1815. nije imala kraljevske palače, crkve koje naručuju freske, bogate mecene za povijesno slikarstvo. Imala je tek bogate seronje koji su htjeli da ih se naslika. Trgovce, političare, sveučilišne profesore, pravnike. Ukratko, svakoga tko si je umislio da je netko.

I Morse je to radio – selio se od grada do grada (Boston, New Hampshire, Charleston, New York) i slikao portrete. Preživljavao. Ne više od toga. West ga je učio kako se slikaju herojske smrti generala. Amerika ga je naučila kako se slikaju debele face trgovaca koji drže ruku na Bibliji.

Zatim je otišao u Washington s velikom ambicijom da naslika Zastupnički dom – The Old House of Representatives. Na tom je djelu radio iscrpljujućih četrnaest sati dnevno, četiri mjeseca, u privremenom studiju pored same dvorane. U sliku je utrpao sve – kongresmene, osoblje, vrhovne suce, novinare, čak i svog oca Jedidiaha koji je bio u gradu zbog nekih indijanskih poslova. Kompletan politički zoološki vrt! I što se dogodilo kad je slika bila gotova?

 

The Old House of Representatives (220.7 × 331.8 cm )

FIJASKO.

Slika je bila dosadna. Samo ekipa koja sjedi i radi svoj posao. Nema drame, nema krvi, nema heroja koji umiru za domovinu. Ljudi čitaju papire i dižu ruku kad treba glasati. Nitko nije bio zainteresiran da je kupi.

I zato 1823. Morse kreće na turneju: Boston, Salem, Massachusetts, New York, Albany, Hartford, Middletown, New Haven, vjerojatno i Springfield i Northampton.

Putujući cirkus sa slikom.

Galerija Šatra.

U ondašnjoj Americi nisu postojali izložbeni prostori, muzeji i galerije kao ni prodavači i preprodavači slika. Ako si želio da ti vide sliku, morao si je sam donijeti. Morao si biti sam svoj majstor, sam svoja galerija, sam svoj promotor, sam svoj blagajnik. Ukratko: umjetnik, menadžer i čuvar garderobe u istoj osobi. Da, zaboravio sam, i prodavač tiketa na ulazu.

Morse se nadao da će proći poput François-Mariusa Graneta, francuskog slikara koji je naslikao Kapelu kapucina u Rimu i s njom početkom 1820-ih krstario po Americi. Ljudi su plaćali 25 centi da uđu i vide to djelo. Fantastično je zaradio!

 

The Choir of the Capuchin Church in Rome  (196.9 x 148 cm)

 

„Jebote, pa mogu i ja tako“, pomislio je Morse.

Ali Granet je imao Kapelu kapucina – polumrak, mistiku, religiju, osjećaj svetog prostora.

Morse je imao…  birokrate koji sjede i rade svoj posao.

Razlika nije bila mala.

Sliku je tek 1828. prodao Charlesu Robertu Leslieju u London. Onda je putovala od vlasnika do vlasnika – Sherman Converse, Coates and Company, neki tip u San Franciscu, Daniel Huntington – dok naposljetku 1911. nije završila u Corcoran Gallery of Art, a zatim 2014. u National Gallery of Art u Washingtonu gdje se i danas nalazi.

Uglavnom, nakon neuspjeha sa Zastupničkim domom, Morse je bankrotirao. Bukvalno. Nije imao love ni za što.

I što radi?

Vraća se na staro – slika portrete. Ali sada više nema veze za bogate klijente. Sad slika seljake, trgovčiće, lokalne svećenike… Jedva preživljava. Mala mjesta, jeftine sobe i portret svake budale koja ima 15 dolara i dovoljno taštine da želi svoj lik na zidu.

 

(nastavit će se...)