petak, 27. ožujka 2026.

DA BUDEMO JASNI

 


 Petr Valek

 

napokon, netko to mora i jasno izreći:
u prirodi nema ama baš ničega lijepog!

ovaj svijet je odvratno mjesto

nije lijep
on naprosto jeste

kao BIOS

hladan, početni kod
koji se izvršava bez pitanja
bez svrhe koja je spoznatljiva

vatreni zalasci nisu lijepi
oni su probijanje svjetlosti kroz čestice prašine

raskoš jesenjih krošnji nije lijepa
to je pigment koji svjedoči o odumiranju klorofila

pogled na moćne planine nije lijep
to je tek spor sudar tektonskih ploča
geološka tvrdoglavost koja traje duže od naše vrste

lav u savani krvave njuške nije lijep
to je predatorska glad nakratko utažena

mačka puna buha koja si liže šupak nije lijepa
to je sustav održavanja higijene

pas koji naskače na drugog psa nije lijep
to je dominacija zakačena na reproduktivni organ

ni Miss Universe nije lijepa, sa svojom poviješću
infekcijama i ekonomskim kompromisima
tek je bolje upakirana mesnata funkcija za žudnju i rasplod

sve što priroda nudi
je uvjetovanost i nužnost

kemija koja se pretvara da je sudbina
biologija koja se predstavlja kao osoba
ili još gore — karakter
(netko je ustvrdio kako mi zapravo nemamo posla osobama
već raznim psihičkim stanjima)

uglavnom priroda je surova
katkad ugodna

a kada je ugodna
to je najbliže riječi “lijepo”

svemir ne poznaje ljepotu
on poznaje samo širenje, trajanje i raspad

tek čovjek
sa svojom bolešću Smisla

uzima to smeće
i slaže ga u oblike

crveni kreon škripucka po papiru
kičica od volovske dlake lagano klizi po lanenom platnu
i odjednom naznake svetosti djevice Marije

bijele note na crnom papiru poput utrke albino buha preskaču
jedna drugu da bi opredmetile Malerovu 2 (dok Kokoška nasrće na Almu
u nekoj otrcanoj bečkoj sobi)

riječ sustiže riječ, po jezičnom modelu albanskog pjesnika
Nerude, ili američkog pjesnika Pazolinija

i progovara: ovo je dobro, ovo je lijepo
što zapravo znači:
ovo me na trenutak udaljuje
od činjenice da je sve naturalistički odvratno

ljepota je obrambeni mehanizam čovjeka

tanka membrana
između svijesti i mučnine

utočište, da
ali samo privremeno
uvijek samo privremeno

no previše je ovdje pesimizma
starog Šopa, a premalo Lajbnicovog optimizma

i premalo vjere, a previše gnosticizma
koji govori
o podvali
lošoj kopiji Raja
u kojoj smo bačeni kao prljave inteligentne svinje

„a, za čije babe zdravlje?“

Nema komentara:

Objavi komentar

Vox Popljuvi