ZAKUKULJENJE

 

U školi su nas rano učili

da se gusjenica zakukulji

i da nakon nekog vremena

iz te kukuljice iziđe leptir.

Nazvali su to metamorfozom,

pa kada je na red došao Ovidije,

pojam nam je već bio poznat.

Nisu ulazili u pojedinosti.

Radije su govorili o efektu leptirovih krila

i o tome kako je moguće

da Plavi Morpho u Brazilu zamahne krilima

i izazove tornado u Texasu.

Nisu spominjali Edwarda Lorenza,

matematičke modele

ni teoriju kaosa.

Govorili su više metaforički:

o idealizmu,

o sposobnosti pojedinca

da mijenja čitav svijet.

No, da su ušli u pojedinosti,

morali bi nam reći

kako se gusjenica, zatvorena u vlastiti hitinski oklop,

gotovo posve rastoči,

i da se u toj gustoj juhi stanica,

pod utjecajem hormona,

aktiviraju geni,

imaginalni diskovi,

iz kojih se polako oblikuje

posve novo biće.

Ta bi nam informacija možda proširila svijest,

ponudila drukčiji pogled na život,

ostavila nadu

da ćemo i mi,

nakon što smo dugo gmizali po zemaljskom tlu

i žvakali lišće svojih dana,

jednoga dana ipak poletjeti

nekim ružičastim nebom,

mašući vlastitim krilima,

kao anđeli.

Skučeno skućen Čečen u 18 kvadrata

 

Sinoć, dok se pun mjesec nije prošetao
čitavom dužinom prozora, nije bilo spavanja.
Ustao sam iz kreveta, sjeo na fotelju
i satima skrolao videa
ljudskog nasilja.

U prometu, u barovima, na ulicama,
učionicama…
Fizički obračuni, svugdje!

Glupo i nespretno šaketanje,
čupanje za kosu,
pucnjevi,
probadanja nožem,
neizostavna Karen
i sve nijanse mahnitosti,
od predškolske do poodmakle dobi,
bez iznimke
crni, bijeli, žuti…

Skrolao sam, jurio kroz nasilje
kao Niki Lauda,
promatrao u ljudima ono najgore.

Naravno, nije prošlo ni bez
Epsteinovih užasa,
Gaze, Jemena…
Kadrove iz koncentracijskih logora
algoritam je ponudio kada
sam već počeo gubiti
zainteresiranost.  

Poslije sam prešao na videe prirode:
razorna tornada, cunamiji, bujice
i ljudi koje odnosi voda
kao zahodski
splash. 

Oko tri pokušao sam Brahmsovom
uspavankom za dijete u meni,
ali dijete u meni već je odnijela bujica
na obalu drugog kontinenta,
kao tijelo trogodišnjeg
Alana Kurdija.
Sjećaš li se? Ne? 2015. godina,
crvena majica, kratke sive hlače,
tenisice na nogama.
Leži licem prema dolje.
Valići ga legano zapljuskuju.
Sredozemno more
ispljunulo ga je na pijesak
turske plaže u Bodrumu.
Fotografija je obišla svijet,
i naravno zaobišla ko-
lektivno sjećanje.

Nisam skrolao dalje.

Oko pola četiri
vratio sam se natrag u krevet i molio
milostivom Bogu
da umrem u nenasilnom snu
i ondje zauvijek pronađem mir.

No probudio sam se,
opet u ovom ćumezu,
i pišem:

Na Kvatriću kiši,
u Sloboštini sunčano,
u Dubravi magla,
na Ferenščici promjenjivo,
u Trnju pak ispod nule.

Zapadni dio grada pod opsadom snijega,
na jugu Zagreba velika suša,
vrućine iznad 39.

Ponedjeljak mi dolazi kao kasapin
s britvom,
utorak kao baron Münchhausen jašući na bombi,
srijeda kao krepana riba,
četvrtak kao lisica koju progoni
čopor engleskih goniča,
petak kao deep relief u lumbalnom
dijelu kralježnice,
subota kao Eros Ramazzotti
i “E' per te”, ali i
bataljon cajki u minjaku.

Nedjeljom ne radimo.

PRESLIKAVANJA

Brazil, Terry Gilliam

Kada netko veli sabrini centar
ja odmah pomislim na žute glave maslačaka u vrećama.

Kada netko veli Domovinski rat
ja pomislim: a gdje mu je polubrat?

Kad netko veli Aušvic
u mojoj glavi osvane plakat za Floreart
iz 1998., ili plakat
za Mediteranske igre, Split 1979.,
ovisno o tome pada li kiša ili sja sunce.

Kada me netko na ulici zazove
imenom, ne zastajkujem i ne osvrćem se.
Sada sam 
Vjetar Koji Puše Sa Sedam
Brda.

Kad netko poviče: jugonostalgičari,
vidim jedrilice bijelih jedara
kako isplovljavaju iz Splitske luke ka Otrantskim vratima.

Kad se netko urla ZDS,
vidim Botticellijevu Veneru gdje oživljava
u Terry Gilliamovim Pustolovinama
baruna Münchhausena, iz 1998. godine.

Kada netko veli "skočila inflacija!"
eto mene u travi,
slikam Velebitsku degeniju.

Kada Amerikanci prijete izlaskom iz NATO-a
vidim Klimtovu sliku Poljubac. 

Kada otvorim vijesti i pročitam naslov:
Umirovljeni policajac gol s brežuljka u Ninu
gledao par i dirao se po spolovilu, došla mu policija
pred očima mi snježni vrhovi Kilimandžara.

Ili malo ispod, naslov sitnijim slovima,

Tragedija u Italiji: blizanci (22) poginuli
od strujnog udara dok su spašavali pticu,
eto mene na konju — jašem u zalazak
dva sunca.

I vama je jasno,
više me ne možete doseći,
gadovi.