ODBIJENICA

 

Sedim ovde, pijuckam pivo,
potpuno opušten, ali krajnje zgađen,
i pišem odbijenicu:
                „Ovim odbijam sudjelovati u vašim svinjarijama...“

Da, pišem odbijenicu
slikarskoj mafiji,
poetskoj mafiji, političkoj mafiji,
znanstvenoj mafiji, dečkima s Knežije...

Pišem odbijenicu ženama,
muškarcima i djeci, političkim strankama,
američkom hegemonizmu,
psima i mačkama,
papagajima
i solfeggiu...

Pišem odbijenicu obiteljskim
ručkovima i poslovnim večerama,
vikend-izletima u prirodu,
godišnjim odmorima na Braču i Hvaru,
Krku i Mljetu.

Pišem odbijenicu
lokalpatriotima i njihovim
neobranim maslinama...

Ustrajno, već satima,
pišem odbijenicu
narančama, jabukama, smokvama,
bananama, nadasve
janjetini i kapulici mladoj. 

Zahvaljujem se špeku i kulenovoj seki
na suradnji,
ali što je bilo, bilo je.

Pišem odbijenicu
Mitteleuropi, banu Jelačiću,
humanizmu, nacizmu, komunizmu
prosvijećenom apsolutizmu i naravno, ovci Dolly.
Nadalje,
anarhiji, jazzu i HAZU-u,
Sicilima i Haribdama, Hollywoodu, Marvelu,
SOI, Mossadu, NSA-u, GRU-u,
vojnim čizmama, supersoničnim avionima
te bombama s personaliziranom porukom.

Pišem odbijenicu
donjem rublju i cipelama za ples.
Toaletnom priboru i kolonjskoj vodi.
Putnom koferu i srebrnim
krilima. Svećeniku pod
bračnim krevetom.
Zlom demiurgu
i njegovoj bratiji. Vašem Bogu,
njihovom bogu…
Alahu, Budi, Kali
Šivi, Jahvi, Trećem hramu
i mesiji.

Pišem odbijenicu
rukom i nalivperom
sveukupnom
životu,
historiji
i postojanju.

Kažem ne planetu,
kozmosu i crnim rupama.

Pišem odbijenicu
i potpisujem je
vlastitom krvlju.

Svira Samuel Barber,
Adagio for Strings.

________________________________________

“Adagio for Strings” Samuela Barbera emitiran je na njemačkom radiju 1945. godine povodom objave smrti Adolfa Hitlera i kapitulacije Njemačke, kao svečana, nenjemačka skladba prikladna za nacionalni trenutak žalovanja.

PRIRODA MRŽNJE

 

«Te su noći skitnice napustile Ulthar, i nikada više nisu bile viđene. A starosjedioce je mučilo kada primijetiše da u cijelom selu nema jedne jedine mačke. Sa svakog ognjišta je dobro poznata mačka iščezla; mačke velike i male, crne, sive, prugaste, žute i bijele.» P.H.Lovecraft

 

Trava se ozelenila 
tamnim tonovima. 
Ljeto je uravnotežilo zelenilo. 
U pjesmu mi dovlačiš 
mrtvog crvendaća 
da mi se pohvališ 
kakva si ti 
lovkinja — 
mlada, 
lijepa i zaigrana mačka. 

Ali ja sam više 
kao pas 
ili vuk 
samotnjak, 
i više volim 
crvendaće dok mi 
poju s grane   
nego tvoj beživotni 
plijen 
koji si upravo položila
pred moje noge. 

Da budemo na čistu: 
više volim crvendaće, vrapce, 
sjenice, brgljeza, djetlića, šojku,
jastreba i orla  — 
pa čak golubove i vrane, 
nego mačke. 

Iako ptice više seru, 
čak i po mojoj glavi.

One mi se, u ostalom, ne podmeću pod noge 
dok nešto radim oko kuće. 
Kad se okrenem, 
ne otimaju mi meso sa stola. 
Ne zauzimaju moju stolicu za ljuljanje. 
Ne donose svrbež, otoke, 
boleštine koje tjednima 
mažem antimikotikom. 

Gliste im ne ispadaju iz dupeta. 
Ne ližu si šupak ni jaja. Ne zapišavaju
uglove.
Ne deru se u veljači 
kao odbačena novorođenčad 
ispred crkve. 
Kad se kote, 
ne zavlače se pod bračni krevet. 
 
I dok gledam tu lijepu 
mrtvu pticu, 
u meni raste bijes 
i mržnja — iako 
znam da je tvoja priroda 
mačke. 

Pa stoga nemoj zamjeriti 
što je moja priroda – priroda
čovjeka  koji ne voli 
mačke. 

Ulazim u kuću po pušku, 
ciljam ti u glavu. 
Tvoje oči ni ne slute 
što slijedi. Mjaukneš umiljato — 
ma, da se rastopiš! 
Povlačim okidač. 

— Bam!

KONSTANTA ISTOSTI

 P. Valek

 

Koliko TV voditelja u ovom trenutku započinje vijest
istom rečenicom? 

Koliko ljudi u ovom trenutku papagajski ponavlja
neku izreku, parolu svog idola, ideološke ljubavi, gurua?

Koliko njih upravo završava komentar s:
„Pametnom dosta.“
„Neka pati koga smeta.“
„Leftardi na aparatima.“
Carpe diem.
Seize the day.
„Jadan si,
idi pa se leči.“
Uz neizostavne emotikone koji
plaču od smijeha.

Koliko ljudi u ovom trenutku nosi iste majice,
iste haljine, iste hlače,
poput hodajućih reklama
vlasnika velikih brendova koji ih doslovno preziru?

Koliko žena upravo prima injekciju botoksa u svoje
obraze?
Koliko njih reže usne, sise, trpa filere pod kožu
da bi zadovoljile standarde ljepote?
Porno-ljepote?

Koliko ljudi upravo bira isti GIF
da ti čestita rođendan,
vjerski praznik,
pobjedu,
bilo što?

Koliko ljudi u ovom trenutku šera isti meme
koji nemoćno ismijava am. predsjednika ili nekog desetog?

Koliko srednjoškolaca, upravo, u ovom ranom proljetnom
subotnjem jutru,
dok vani mirišu jorgovani,
a daljine zovu netaknutom divljinom
sjedi u zagušljivim prostorijama
centara za poduku što pripremaju za državnu maturu
i prijemne ispite
da bi uspješno upisali fakultet svojih roditelja
i nastavili dobro uhodani
posao
koji traje već tri-četiri
generacije?

Koliko sredovječnih kćeri i sinova
u ovom trenutku sluša starumajku kako
po tko zna koji put vrti istu dosadnu priču o…  —
a da još nije oboljela od Alzheimera?

I koliko ću ja, dovraga, još morati slušati Štefa
kako na posve identičan način,
istim riječima,
istom sintaksom,
istom psovkom,
istom emocijom,
nariče nad svojom jadnom sudbinom
i proklinje vlastitu obitelj?

I koliko ću još puta morati slušati trenera
kako mi,
doslovno istim riječima,
usporenim glasom automata slabe memorije,
dvadeset i osmi put veliča uspjehe
osrednjih sportaša?

I koliko ću još morati slušati Rudačeve repeticije,
jadikovke jer mu je Štef zel  
pet metri zemlje, a žena ga
tlači k'o kompresor.

I koliko ću još puta, čovječe,
morati slušati vapaj njegove žene Bare
da je on zbilja ozbiljan alkoholičar
koji skriva piće po kući
i da će ga jednog dana pronaći doslovno mrtvog,
ali i mrtvog-pijanog,
u jarku?

I koliko će još puta Erika, u vremenu
zamrznute frizure, krenuti
najkraćim putem na posao,
Đuro u dućan,
a njihova djeca u školu?

Koliko ću još puta morati slušati tvoje cendranje:
da samo radiš, radiš, i opet radiš,
da nemaš vremena za sebe,
da ne znaš kako drugi sve to stižu,
da kroz dane ideš kao na autopilotu,
da te šef mobingira, a podčinjeni
ne znaju svoj posao.

Koliko još o tvom išijasu, štitnjači, srcu —
sve istim glasom, istim riječima,
istim umornim uzdahom,
kao pokvarena traka koja se vrti godinama.

I koliko će još dugo sve te knjige na policama
fingirati nečiji intelektualni život,
prašnjave i nepročitane,
dok ih jednog dana potomstvo
ravnodušno ne pobaca u smeće
i ne proda stan?

Ništa nije ostalo od originalnosti. Ako
je ikada i bilo neke.

Zombiji istosti tumaraju ulicama. 

Borg je došao.
Da ostane.

 

Otpor je uzaludan.

IZ KATALOGA

 

 

… uopće nisan tija pisat o ovomenu, pa će možda sve ovo ispast nako – ni vamo ni tamo – ali ajde, šta je tu je.
Dogodilo se, naime, da san se uvatija u koštac s državon, a to ti je posal ka da se rveš s hobotnicon u mulju. Tražija san neka dokumenta, prevrta po starin papirima i katalogima, kadli naletin na jednoga čovika s kin san dilija sobu još tamo na artkampu u Auidu, u Rumunjskoj. Zva se Pataj Pal. Mađar.

Otvorin ti ja katalog – “Tvorba Pavla Patajova” – a unutra sve lipo, u boji, sjajni papir, četri jezika, dvadeset stranica, ka da je najmanje Mikelanđelo iz Malog Mista, a ne penzionirani profa geografije. I čitan ja tako kako se čovik u poznin godinama vratija svojoj prvoj jubavi – pituranju. Bivši nastavnik geografije (jedno virme i direktor škole u Segedu) ima katalog da ti pamet stane. Lipši nego šta ćemo ga ikad imat i ti i ja, moj lipi hrvatski genije.

E, kad si mlad i zelen, taka te nepravda ušćine za srce ka studen bura ispod kaputa. Posli otupiš. Oguglaš. Dođe ti svejedno. Svatiš da je igra od početka namištena i da će mediokriteti, štreberčine, uporni mravi šta cili život skupljaju potvrde i pečate, dica kulturni radnika i svakakvi sivonjski trudbenici – svi oni uvik imat deblje monografije, raskošnije kataloge i više boje nego oni šta stvarno imaju iskru u sebi.

A tekstovi u tin katalogima! Gospe moja! Sve sami panegirici. “Istaknuti kritičar”, “uvaženi povjesničar umjetnosti”, “kustos”, “teoretičar vizualnoga”… sve jedan do drugog ližu brkove i mažu taštinu upornoj osrednjosti ka frigane lignje maslinovin uljen.
Para vrti di burgija neće, moj sinko. To znamo odavna.

I zapanti ovo šta ću ti reć, moj mladi rvacki genije: količina talenta uvik je obrnuto proporcionalna želji za uspjehon. Uvik. Ama baš uvik.
To su ti govorili i Šop i Brodski, samo ih niko nije sluša jerbo judi više volu tapšanje po ramenu nego istinu.

Ako devedeset odsto svita čine mediokriteti, a ti od nji iskaš priznanje, onda se tribaš zapitat – a ča si ti zapravo?

Evo, složija san bevandu, popija guc, pa iz puke znatiželje utipka ime toga Pataj Pala u tražilicu. Nigdi ništa. Ni zuc. Vrime ga izilo ka moljac staru šubaru. Rođen je tridesettreće, pa će bit da je odavno  krepa.

I tako, preda menon stoji jedno od ritki svjedočanstava o čoviku i o njegovu netalentu. Dođe mi da ga spalin. Za njegovo dobro, a vala i za moje. Isto tako gledan i one monografije Bahuneka i Dogana šta mi stoju u vitrini ka dva debela uhljeba na šalteru. Smetaju mi. Zakrčuju mi put prema asketizmu, prema praznoj i prozračnoj sobi di čovik more disat bez da ga zatrpava tuđe bezdarje ukoričeno u tvrdi uvez.

Viška predmeti. Eto šta su.

“Nemoj”, šapće neki glasić. “Mogu nekome poslužit.”

“Mogu kurac”, odgovorin mu ja. “To ne vridi ičijeg vrimena.”

Zapravo, najradije bi uzeja škarice pa sve to isicka u komadiće i napravija od tega pravu umjetnost, iskonsku, divju, ka šta je Picasso činija od otpada i starih pizdarija koje su drugi bacili na smetlište.
Moga bi.
Al neću.

Katalog započinje ovako: “PP is the master of his town, Bekescsaba.”

A malo dalje: “Fascinated forever by his homeland…”
…pa onda o nekakvon transilvanijskon putovanju i mirisu Körösa ka “fascinantnon paradoksu umjetnosti”.

Zauvijek fasciniran svojon domovinon. A moš mislit.
Prvo – bija san u Bekešabi. Selendra ravna ka daska za peglanje.
Drugo – ne znan kakav to čovik more izvuć inspiraciju iz onoga ravnoga mađarskog pejzaža di ti i pas zamre od dosade gledajući horizont.

I tu se probudi onaj ponosni Hrvat u meni.
E, lipa naša!
Tu imaš šta gledat. Tu te priroda zgrabi za vrat i prodrma. Kamen, more, škrape, bori, magla po Velebitu, modrina šta te uvatila za grlo. Kakav mađarski krajolik, da prostiš.

Jedno vrime bija san se napalija na ideju da sidnen u auto – možda u kedija, možda u kakvi stari kombi – pa đir po Hrvatskoj.
Vozi, stani, naslikaj.
A vidi motiva! Stani. Naslikaj. Pa dalje.
Sve in vivo, jasno. U živo. Plein air, kako bi rekli oni šta vole francuske riči više nego kruva. Po viđenju. Po oku. Jerbo i ptice na grani već znaju da bez promatrača nema ni kvantne fizike ni slike ni ičega.

Korespondirat s krajolikon. Uvatit energiju mista. Zarobit dušu krajolika u boji.

E, za to triba ludila. Prave vrste ludila.
Ka Werner Herzog u Fitzcarraldu – vuče parobrod kroz peruansku prašumu samo zato šta je neki luđak tija operu usrid džungle. Ajme majko. Kakvo veličanstveno ludilo.

Ili ka Alberto Cristini šta je slika Veneciju iz mora još četrdesetsedme. Ona fotografija di viri iz vode ka Triton sa štafelajen – e, to je to, prava munjola. Smišno, tužno i veliko u isti mah.

Pripaljujen cigar.

Pripaljujen i katalog. Adio Pataj Pal! Vječni ti pokoj duši.

Amin.

 

Dodatak:

Vrime je šparoga, pa da pridodan novu rič iz Hucovog ričnika neologizama.

ŠPAROGONJA - čovik koji iđe u šaproge dok mu u dvoru kum u kužini jebaje ženu.

IZ DNEVNIKA

 

FADE IN FADE OUT    (15. 4. 2026.)

Pijuckam jutarnju kavu i otvaram neki portal. Naslov bode oči:
“Bez mene bi se svijet raspao u dva dana”, veli američki predsjednik.

Čovjek se jučer sam proglasio Kristom. Danas se ljudi ili zgražaju ili sprdaju — mreže gore od sprdnje. Memovi samo iskaču. U AI reealovima Krist silazi s neba, udara ga šakom i on pada u Pakao.

Trump briše objavu.

Želio sam se prikazati kao doktor, a ne Isus, uvjerava nas kasnije.

Vence nam isto pokušava podvaliti kao da ne znamo s kim imamo posla: maligni  narcisoidni psihopat kojeg bi, na ovaj ili onaj način, trebalo zaustaviti.

Jučer mi također iskoči neki stari snimak: pitaju Trumpa za Bibliju, najdraži psalam ili citat. On vrda, veli — Biblija mu je super, jako mu znači — ali ne bi izdvajao ništa. Taj je Bibliju, očito, vidio samo na polici. I to iz daljine. Toliko mu znači da na davanju prisege čak nije stavio dlan na nju.

Uglavnom, Antikrist je stigao. Tko je on? Teško je uprijeti prstom i reći: taj! Kandidata je napretek, ali Donald je u zasigurno polufinalu.

Otpijem gutljaj i, sasvim nevezano, pomislim:
džuboks, đu-box — ergo, židovska kutija.

Odakle sad to? I koji bi to vrag značilo?

Naravno — jukebox nema nikakve veze sa Židovima, niti su ga oni izmislili. Prvi pravi pojavio se u San Franciscu, napravila ga je Pacific Phonograph Company 1889.godine, na temelju fonografa Thomasa Edisona. Ubaciš novčić, dobiješ pjesmu — preko slušalica. Romantika industrijske revolucije.

Uglavnom, TATARIA LIVES FOREVER. Stare i skrivene tehnologije uvijek su tu negdje, iza ledenog zida. A o vojnim i vanzemaljskim tehnologijama da i ne govorimo.

Jučer mi je neka majka s dvoje klinaca, pet-šest godina, pridržala vrata knjižnice.
Pitanje: jesam li stvarno toliko ostario?

Kasnije me pogledom traži među policama.
Pitanje: za koga me zamijenila?

A onda, na ulici, žene me promatraju — na onaj način.
A meni svega preko glave.

Pitam Akašu: dobro, što je sad ovo?
A Akaša veli: ona iz knjižnice je samohrana majka. A ove druge — osim što je proljeće — osjećaju da dolaze apokaliptična vremena. I nije za zgorega imati pokraj sebe muškarca koji barem izgleda kao muškarac.

U tom trenutku trebao sam piće. Ali nakon prošlotjednih pijanki toliko sam se zasitio alkohola da mi se i sama pomisao zgadila. Pa sam, suha grla, išao dalje, vukući se kao crkotina, dok nije počelo kišiti. Onda sam sjeo na tramvaj i odvezao se kući.

Kod kuće mi je Mila ispričala priču s posla. O kćeri jedne klijentice koja je pred njom imala ispad.

Uglavnom, dok su ona i klijentica uštimavale detalje ugovora, kći — koja je dotad mirno sjedila s njima za kuhinjskim stolom — naglo ustane, ode do sudopera i počne ubrzano disati. Zatim tresne dlanovima po limu i odmaršira na kat.

— Što joj je? — pita Mila, malo ustrašeno.
— Ma pusti — kaže majka — to se povremeno događa. Sanja da je udana za Luku Modrića ili Brada Pitta. I kad se probudi, a njega nema pokraj nje, naprosto popizdi. Jednom je tako, frustrirana stvarnošću, nožem ošinula brata po ruci. Pošteno ga je zarezala.

— Koliko joj je godina? — pitam Milu.

Kaže: trideset i nešto.
— Liči li na išta?
— Pa… i ne baš.

I opiše mi je ukratko.

— Mogu razumjeti — rekoh. Snovi te mogu pošteno razvaliti. U stanju su usrati čitav dan. Zamisli kad krajnji desničar, homofob, sanja da je glavna zvijezda u gej orgijama. Ili kada beskućnik sanja da je kralj, a probudi se u vreći ispod mosta. Ili kada alkoholičar sanja da je svetac, pa se probudi na podu birtije okružen bocama. Ili kad sanjaš da te žena vara pa kreneš umišljati, pratiti, slagati priču —  jer gdje ima dima, ima i vatre — i na kraju je ubiješ. Kao u onom francuskom filmu… kako li se ono zvao? Gledao sam ga davno u kinu. Ah da — L’Enfer. Emmanuelle Béart — opasno seksi, i François Cluzet —  malo prenaglašene izvedbe. Sad, je li to od njega tražio redatelj ili je kasnije postao bolji glumac teško je reći.

Režija je pretenciozna i manipulativna. Chabrol namjerno prikriva informacije koje bi nam pomogle zauzeti jasan stav — je li Emmanuelle kurvica ili ne?

Ako mene pitaš — jest.
Ili, da citiram Annie Ernaux — “kurva u povojima”, što će kasnije, kroz vlastite knjige, više-manje Ernaux potvrditi o sebi. Ima u toj nobelovki određena perverzna crta, neka mješavina egzibicionizma upakiranog u feminističku emancipiranost koji u meni izaziva jezu i gnušanje.

Kako god. No taj žanr psihološke drame danas kao da je ispario. Danas je sve ili debilana tipa Marvel Studios ili neki njegov derivat: eksplozije, CGI i emocionalni raspon na razini pčele u čaši meda. Nema više onog sporog kuhanja ludila, gdje ti se lik uvuče pod kožu pa ludiš zajedno s njim. Danas te samo zatrpaju bukom i vizualnim efektima…

Ali zbilja sam izdigresirao. Samo da vas podsjetim, još uvijek čitam vijesti s portala i nakon dnevno-političkih informacija nailazim na rubriku KALENDAR.

Rođen jedan od najvećih genijalaca…  

Ne otvaram članak jer ja sam ipak stručnjak za Da Vincija i renesansu, već se na tragu te informacije prepuštam sjećanju i plutam u prošlost.

--------------------------------------------------------------------------------------

Vozili smo se satima iz Pariza.
A onda smo stali.
Amboise.

Izvadili smo hranu:
kobasice, sireve, guščju paštetu, kruh —
i sjeli kraj rijeke.

Iza nas je stajao stari grad s dvorcem na vrhu.
Nisam ništa znao —
ni o gradu,
ni o dvorcu na brdu.

Jeo sam najsmrdljiviji francuski sir
i uživao,
u krajnjoj nevjerici da može biti tolika razlika
između vonja i okusa:

vonj smrdljivih čarapa sljubljen
s bakterijom (Brevibacterium linens)
nožnih prstiju balkanskog bauštelca iz Jajca
koji se nije prao tri dana.

A okus i tekstura — božanstveni!

Jeli smo
i smijali se.
To je bio naš privatni običaj —
smijati se, katkad i do suza,

a u pozadini je stajao grad s dvorcem na brdu
gdje je vječno počivao stari majstor renesanse.

--------------------------------------------------------------------------------------

Čovjek uglavnom prolazi kroz život nesvjesno — prima stvari zdravo za gotovo, kako dolaze, bez otpora, bez pitanja. Kao u snu. Većina ljudi spava, rekao bi Gurdjieff, i teško je tome išta prigovoriti kad se malo pažljivije pogleda oko sebe.

Trebao mi je, priznajem, čitav niz godina da zastanem i pomislim:

Ok, da Vinci je odapeo. Ali gdje? Gdje je odapeo? I koliko je imao godina u trenutku otegnuća papaka? E to nisam znao.

Ali da se smrti nije bojao, to sam znao. Rekao je, pa dobro smrt, još jedno iskustvo više. Spreman sam, dođi smrti.

I smrt je došla kao kao Salaì s erekcijom. Imala je Mona Lisin osmijeh.

Leonardo nije plaćao mirovinsko niti posmrtnu pripomoć. Stoga, tko će podmiriti troškove ukopa?

Franjo Prvi drži ga za ruku. Kaže: "Leonardo, umireš." A Leonardo šapće: "Znam, kurvin sine. Jesi li produžio ono osiguranje od nesretnog slučaja? Jer ovo – ovo je definitivno nesretan slučaj." Kralj kaže: "Isteklo ti je prošli tjedan. Zaboravio si platiti ratu." Leonardo ispusti zadnji dah.

--------------------------------------------------------------------------------------

Pojeli smo i produžili korak do gradića.
Gradić nije imao vibru.
Duša mu je bila nekako sažvakana.
Pravo provincijsko govno.

Sjeli smo u kafić i naručili kavu.
Kafić je bio uređen u afričkom stilu:
zidovi narančasti,
na njima dekorativne sličice
s crnačkim motivima –
kružne kućice sa slamnatim krovovima,
siluete crnih ljudi što bauljaju naokolo
kao crni mravi.

Izgledalo je kao nešto
iz Ikee, Emmezete…

Godinama kasnije ljetovat ću u primorju,
u gotovo isto tako uređenom narančastom apartmanu,
s istim takvim slikama na zidu
koje je iz Lagosa donio mornar, (slabost invencije Matrixa) 
zet ljudi kod kojih smo odsjeli.

Konobarica koja nas je posluživala
bila je vitka senegalska crna pantera,
prilično ravnodušna cura.

Popili smo kavu
i nastavili za Bordeaux.
Nismo se željeli zadržavati
niti se uspinjati do dvorca.

--------------------------------------------------------------------------------------

Naravno, dobro sam poznavao tu sliku — Jean-Auguste-Dominique Ingres i kralj nad umirućim Leonardom. Ingres se doista potrudio uprizoriti događaj, ali sve je ondje previše uredno, previše posloženo — gotovo kazališno. Pače, mizanscenski. Kao da smrt, ta jedina stvar koja uporno izmiče režiji, ovdje ipak pristaje stati na oznaku na podu i odigrati svoju ulogu.

Sve to djeluje udaljeno od stvarnosti — ne samo od onoga što se dogodilo, nego i od načina na koji se dogodilo. Nema tu nereda, nema nespretnosti, nema one banalne fiziologije umiranja. Umjesto toga — kompozicija. Umjesto istine — slika istine.

Simulakrum.

Kao svete sličice. Kao romantizirane biografije umjetnika, vojskovođa, sportaša.
Kad kažem Spartak — ne mislim na povijesnu figuru, nego na Kirka Douglasa kako razapet umire uz Via Appia.
Kad velim Michelangelo — vidim Charltona Hestona kako mu kapa boja u oči dok se bori sa stropom.
Kad velim Madonna — u sjećanje ne prizivam Bogorodicu nego spot, koreografiju, kadar: pop zvijezdu kako pleše i pjeva Like a Prayer dok drpa crnog Krista.

Sranje.

Stvarnije od stvarnosti — hiperrealnost, rekao bi Jean Baudrillard. Ali to čak više nije ni imitacija stvarnog. To je konstrukcija koja nema potrebu za originalom. Laž koja ne skriva da je laž, nego računa na to da će biti prihvaćena kao uvjerljivija verzija istine.

Jer stvarnost je, ruku na srce, nespretna.
Hiperrealnost je čista, čitka, montažno savršena.

I nadasve — isplativa.

Poput onih nestvarno čistih pejzaža Mihanovića, gdje barke lebde u zraku koji se samo pretvara da je more. Sve je na svom mjestu, sve je savršeno — i ništa nije istinito.

A da bi nešto bilo hiperrealno, mora biti pojednostavljeno. Redukcija je preduvjet uvjerljivosti.

Ergo: hiperrealno nije ništa drugo nego pojednostavljena stvarnost. Stvarnost lišena otpora. I zato tako dobro funkcionira.

--------------------------------------------------------------------------------------

Leonardo da Vinci umro je 2. svibnja 1519. godine, u dvorcu Clos Lucé, u mjestu Cloux, kraj Amboise.

Imao je 67 godina — pristojno visoka dob za to vrijeme, gotovo luksuz trajanja.

--------------------------------------------------------------------------------------

Jeli smo kobasice,
sir,
a Loire je lijeno oticala svojim koritom.

I smijali smo se,
iz običaja,
do suza.

 

THE BLUE FLOOD

The Blue Flood (1993.) 80x100cm, Oil on canvas

 

I’m sitting here,
going through my archive.

I just found this photo…
a painting I did as a student.
It was an assignment that the professor gave me.
I never wanted to do it.
So I finished it in an hour
and went on to paint something
I actually cared about.

Now I’m looking at it again—
(and it’s not such a bad painting, anyway)
and it reminds me
of my night walks
through the old town,

of basements and half-underground apartments
you could glimpse inside.

My always-curious eye
was searching for something worth seeing,
something picturesque,
something to notice, remember,
and maybe paint.

Passing by windows,
I would steal a look inside—
and there would usually be
a lone man sitting,
with his bottle,
just like the man
in this painting.

Pain-thing.

Yeah.

And as the years go by—
and the tears go by—
on my night walks
through old European cities,
and the suburbs too,
I began to see
more and more
of these lonely people.

Like a big blue flood.
Like a plague.
Like an avalanche.

Atomized, broken people,
with a bottle,
in some shitty apartment,
with cheap wine,
or cheap brandy, I suppose.

The same scene, really
you can find in expensive apartments too.
The only difference
is the price
and the quality of alcohol.
But that makes no real difference anyway.

All of them
have given up—
on life, on women,
on shitty ideals,
false and deceiving religion,
on pain or happiness,
on joy and meaning,
on this world.

Ready only to drink,
and by drinking
to dull the sharp edge
of existence.

Ready only
to fade out,
to collapse into sleep—
harder and deeper each time.

And maybe, finally,
to die in their sleep,
and in death
to dream
of some better
and more just world.

----------------------------------------------------------

PLAVA PREPLAVA

Sjedim ovdje i
kopam po arhivu.

Upravo sam našao ovu fotografiju.
To je slika koju sam naslikao kao student.
Školski zadatak po kojem doista nisam
želio drviti. 
Zbrzao sam i završio je za sat vremena
pa otišao slikati nešto
što me uistinu zanimalo.

Sada opet gledam tu sliku —
i to s nije uopće loša slika, ustvari.

Podsjeća me
na beskrajne noćne šetnje
po gornjem gradu,
na podrume i suterenske stanove
u koje sam zavirivao.

Moje vazda radoznalo oko
uvijek je tražilo nešto vrijedno gledanja,
nešto pitoreskno,
nešto za primijetiti, zapamtiti,
i možda naslikati.

Prolazeći pokraj prozora,
zavirio bih unutra—
i tamo bi obično sjedio
neki usamljeni čovjek,
sa svojom bocom,
baš poput čovjeka
na slici.

Pain-thing.

Da.

And as years go by—
and tears go by —
u tim mojim noćnim šetnjama
po starim europskim gradovima,
ali i zastrašujućim predgrađima,
počeo sam viđati
sve više i više
osamljenika.

Nadošlo je…

Kao veliki plavi val.
Kao kuga.
Kao lavina.

Atomizirani, slomljeni pojedinci,
s bocom,
u nekom jadnom stanu,
s pivom,
jeftinim vinom,
i još jeftinijom rakijom.

Istu tu scenu, zapravo,
možeš naći i u skupim stanovima.
Jedina je razlika
u cijeni
i kakvoći pića.
No to ionako ne čini bitnu razliku.

Svi ti ljudi su
odustali—
od života, od žena,
od podvaljenih ideala,
obmanjujuće religije,
od boli ili sreće,
brižno iskonstruiranog smisla
tuđih mozgova. 

Pripravni su samo piti,
i pijenjem
tupiti oštricu
postojanja,
svakodnevice.

Spremni samo
nestajati,
urušavati se u san—
sve tvrđi i dublji svaki put.

I možda, na kraju,
umrijeti u snu,
i u smrti
sanjati
neki bolji
i pravedniji svijet.

---

Velika Britanija 2018. godine imenovala prvu ministricu za usamljenost na svijetu