Američki genije 2

 

NOVI IZVOR PRIHODA

Tada se Morse dosjetio.

On i još nekolicina studenata odvajaju se od American Academy of the Fine Arts jer im je išlo na kurac što akademijom upravljaju trgovci i odvjetnici umjesto umjetnika.

Godine 1825. osnivaju National Academy of Design.

Sljedeće godine, 1826., Morse postaje predsjednik. Funkcija mu donosi ugled, nove veze s bogatim Amerikancima i – što je još važnije – priliku za poduku.

Od 1826. do 1829. Morse drži javna predavanja. I ta se predavanja naplaćuju. Ljudi dolaze slušati javnog intelektualca kako objašnjava kompoziciju, povijest slikarstva i općenito art.

Zahvaljući tome Morse je skupio dovoljno novca da 1829. ponovno pređe Atlantik. Ali ovaj put ne kao siromašni student, već kao priznati umjetnik i predsjednik Nacionalne akademije.

 

EUROPSKO MUVANJE

 

U dobi od 38 godina Morse drugi put putuje u Europu.

Prvo pristaje u Engleskoj. U Londonu obiđe stare prijatelje, popije pićence u Zlatnom rogu i pohvali se da je i on, eto, uspio: osnivač je i predsjednik Nacionalne akademije za dizajn.

A zatim Italija! Ah, bella Italia!

U Italiji se, naravno, najduže zadržava. Skicira arhitekturu, crta trgove, bilježi dojmove, švrlja po crkvama i muzejima. Pokušava shvatiti kako su dovraga ti renesansni genijalci uspjeli sve to naslikati prije tristo godina!

Nakon Italije kratko se zadržava u Švici, a zatim stiže u Pariz, gdje ostaje gotovo godinu dana.

U Parizu svakodnevno odlazi u Louvre i ondje kopira stare majstore ne bi li ih približio neukoj američkoj publici. Radi ono što radi svaki pedagog kad ima tupavu publiku: pojednostavljuje gradivo. Drugim riječima: slika mini verzije slavnih slika. Vrhunac tog projekta golemo je platno Galerija Louvre (oko 187 × 274 cm) u koje k'o mahniti kustos nagurava velika djela. Čak 38 kopija starih majstora! Best of Louvre u jednoj slici. I naravno čuveni Salon Carré!

 

 

Na ovojpoveznici nudi se interaktivna Galerija Louvre. Moguće vidjeti popis autora i njihovih djela koje je Morse odlučio prikazati

 

No prava stvar se dogodi na povratku.

U listopadu 1832. Morse se iz Le Havrea, grada na ušću Sene, ukrcao na brod SS Sully i zaplovio natrag prema Americi. Na toj je plovidbi slučajno upoznaje Charlesa Thomasa Jacksona, bostonskog liječnika koji gaji strastveni interes za tehničke novotarije i elektricitet. Jackson ga obavještava o najnovijim europskim dostignućima: o elektromagnetima, pokusima s električnom strujom i radu Andréa Marie Ampèrea (kasnije nazvanim i Newtonom elektriciteta) te zapanjujućoj činjenici da električna struja žicom može putovati gotovo trenutačno.

I tu se Morseu pali lampica (iako su lampice još daleko od otkrića): ako struja može trenutačno putovati kroz žicu – možda se njome mogu slati i poruke. In real time, dakako.

Tri godine kasnije Morse će napraviti prvi prototip telegrafa. Na blind rami.

 

PONOVO FAIL

 

Morse je, činilo se, imao dobar plan. Amerika nema muzeje. Nema galerije. Ljudi tamo nikada nisu vidjeli Tiziana, Rafaela ni Leonarda da Vincija. Pa će im on to donijeti. Ah-ah, prosvjetitelj Morse!

No Morse je imao i cunning plan. U sliku je ubacio svoje prijatelje: pisca James Fenimorea Coopera, njegovu kćer Susan i suprugu Susan Augustu Cooper DeLancey, kipara Horatio Greenougha – te, naravno, sebe. Mala umjetnička družina šeta po Louvreu, razgledava slike i pravi se važna. Nije to bilo samo radi kompozicije. Bila je to i promišljena investicija. Jer u to vrijeme Cooper – autor Posljednjeg Mohikanca – najpoznatiji je američki pisac u Europi. Slavan, čitan i što je najvažnije – imućan. Morse je računao na staru ljudsku slabost: taštinu. Kad Cooper vidi sebe, suprugu i ćerkicu na slici, umah će je kupiti, vjerovao je Morse.

Ali – kur!

Cooper nije kupio sliku.

Morse tada aktivira plan broj 3.

Dobro, misli si on, idemo na staru provjerenu metodu: putujuća izložba s naplatom ulaza. Ako je to uspjelo drugima, možda ovaj put uspije i meni.

Godine 1833. izlaže sliku u New York Cityju.

Kritika? Odlična. Umjetnici i znalci – oduševljeni. Ali publika hladna. Došli su, bacili oko, klimnuli glavom i otišli. Nema gužve, nema para.

Morse nije razumio jednu jednostavnu stvar: Amere je boljela đonđa za tamo neke europske slike i slikare. Oni su htjeli nešto svoje: svoje generale, bitke, vođe, političare, heroje… Morse je pokušao prodati Louvre naciji koja još nije bila sigurna trebaju li joj muzeji.

Zatim je pokušao u New Havenu, gdje je studirao. Isto sranje. Kritičari hvale, publika nezainteresirana.

Na kraju je sliku prodao za pola cijene od onoga što je tražio. Ne zna se točno koliko je dobio, ali znamo da je to bio udarac od kojeg se nije oporavio.

Slika se potom mijenjala vlasnike, putovala po Americi i Europi, sve dok je nije kupio Daniel J. Terra, osnivač Terra Foundation for American Art.

 

TELEGRAF i ostali užasi

 

Nakon drugog slikarskog fijaska Morse je napokon shvatio ono što mnogi umjetnici shvate tek pred kraj života: možda problem nije u publici. Možda je problem u profesiji. Zatvorio je to poglavlje svog života: kistovi na policu, platna uza zid i okrenuo se – telegrafu. Ali ni tu ga sreća nije pomazila. Naprotiv.

 

1. PRVO – O ČEMU GOVORI OVAJ TIP (1832–1837)

 

Morse se 1832. vratio u Ameriku s idejom o telegrafu – u glavi vizija, u rukama ništa. Sljedeće tri godine jedva da ima pomaka. Ne zato što je lijen ili u depri, nego zato što mu to nije fah. Čovjek je slikar, zaboga. Zna naslikati portret, složiti kompoziciju, pogoditi ton kože i sjenu pod bradom. Ali kako natjerati elektricitet da juri kroz žicu – e, to je već druga vrsta umjetnosti.

Pa Morse radi ono što radi svaki čovjek s velikom idejom i manjkom znanja: puni bilježnice skicama. Planovi, sheme, strelice, žice, magneti. Pokušava pohvatati tehničke konce.

Godine 1835. u svom studiju sastavlja prvi, grubi model telegrafa.

Ali to još uvijek nije to.

 

2. EKIPA MORA USKOČITI (1835-1837)

 

Morse shvaća da sam neće daleko stići ako ne potraži inženjersku pomoć. Prvo u priču ulazi Leonard Gale, njegov kolega s fakulteta i profesor kemije.

Morse mu pokaže svoj prototip.

Gale ga pregleda.

Malo šuti.

I onda kaže otprilike:

„Prijatelju… ovo je simpatično, ali ...”

Objasni mu da treba jaču bateriju, snažniji elektromagnet i – što je najvažnije – uputi ga na radove Josepha Henryja. Henry je već pokazao kako se pomoću elektromagneta može upravljati strujnim krugom, objasni mu relej, i kako na daljinu prenijeti električni impuls bez slabljenja. Drugim riječima, praktički mu pokaže kako da stvar uistinu proradi. Ali tu priča postaje zanimljiva.

U projekt ulazi i Alfred Vail. Mladić iz bogate obitelji koja ima željezaru.

Morse mu kaže:

„Imam ideju, ali nemam novca.”

Vail kaže:

„U redu. Ja ću dati novac i izraditi prototipove. Ali hoću dio profita.”

Dogovor je sklopljen.

I Vail ne samo da ulaže novac već počinje inženjerski raditi na stroju, poboljšava konstrukciju glomazne i nepraktične naprave te razvija onu malu tipku za slanje signala – tzv. telegrafski ključ (šalteraš) - koji svi pamtimo iz kaubojskih filmova. Izmišlja kod, nakon što je posve odbacio nepraktičan Morseov šifrarnik s tisuću riječi, pa bi se valjda trebao zvati Vailov, a ne Morseov kod. No o takvim stvarima povijest baš i ne voli previše pričati. Jer povijest, kao i slikarstvo, najviše voli jednog heroja u kadru. A ne trojicu ljudi koji zapravo guraju stvar naprijed.

 

(nastavit će se...)