KUNSTHISTORIŠE MUZEJ

Stajao sam pred tom impozantnom građevinom i vagao: deset eura za umjetnost ili deset eura za pivo. Ottakringer, na primjer. U tom trenutku pivo je imalo puno jače argumente.

Vrata su bila ogromna, carska, ozbiljna. Izgledala su kao civilizacijska obveza.

Na kraju sam ipak ušao.

Preskočio sam donji dio. Egipat i slična sranja. Naprosto nisam imao živaca za Tutankamone i civilizaciju koja je dvije tisuće godina radila po istoj jebenoj šabloni. Ni Grke ni Rimljane ni Bliski istok. Ali bez kanona nema stila, rekao bi Vitruvije. Rekla bi to vjerojatno i kraljica Hatšepsut, pa naredila da mi odrežu jaja i bace njenom omiljenom krokodilu jer previše kenjam.

Otišao sam na prvi kat i hodao prostranim halama: talijansko slikarstvo, nizozemsko slikarstvo, španjolsko slikarstvo. Sve uredno posloženo, sve uredno kategorizirano, sve tip-top, kao po špagici — kako to već Austrijanci i Nijemci rade. Red, katalog, klasifikacija. Da im pokažeš svemir i njega bi valjda posložili u registratore.

Jednom sam u Stuttgartu, gledajući na ulici tamošnjeg beskućnika, ostao zadivljen savršeno organiziranim kolicima koja je vukao za sobom.

Individualci i introverti muvali su se po muzeju sa slušalicama na ušima. Kad bi zastali pred nekom slikom, aparat o njihovom struku skužio bi o čemu se radi pa bi započeo priču: ime slikara, godina, stil, kontekst, malo povijesti, malo filozofije, malo trača — sve servirano ravno u uho.

To je ta modernizacija, digitalizacija, optimizacija — rekao bi mucavi luzer hrvatske politike.

Kroz muzej su također toptala i krda turista. Svaka je grupa imala vodiča koji im je objašnjavao umjetnička razdoblja i isticao najznačajnije umjetnike.

Pridružio sam se jednoj skupini iz čiste znatiželje. Vodič je bio dosadan pa sam brzo odustao.

Sve u svemu, ništa me se nije posebno dojmilo. Nekad sam sa sobom nosio blok za crtanje i skicirao manje poznata, ali kvalitetna djela. Ovoga puta, uz kratke opaske, tek sam zapisao:

1.Guido Cagnacci (1601-1663), „Selbstmord der Kleopara“ – dobre sise, više kraljice Sisi nego Kleopatrine…

2. Gerard van Honthorst, „Der Standhafte Philosoph“ – srednjovjekovna, ali zapravo vječna tema o tjelesnom iskušenju. U suštini, varijacija na priču o Aristotelu i prelijepoj Phyllis (Filidi). No tko se igra s Phyllis vrlo brzo dobije syPhilis. 

Filozof na slici podsjeća na Bandića. To me je nasmijalo.  

(Naknadno dodana opaska: anticipacija gradonačelnikove afere s mladom ženom koja mu je došla glave.)

3. Johannes Baeck, „Der verlorene Sohn“ (Prispodoba o izgubljenom sinu) – ili kako naslikati četiri lika koristeći samo jedan model. A možda je nizozemski künstler razmišljao i ovako: ok, Kazanova je opalio blizanke, a ovaj će opalit četri klonirana pićonćića. Vizija dostojna genija! Ali ipak, najbolji dio slike je crni cucek smješten točno u sredini, pri dnu. Pas, inkarnacija samog đavla, bulji ravno u nas, ne dopuštajući približavanje i remećenje svetošću ovog razuzdanog peterca koji veselo vesla prema neviđenim orgijama…

4.Bartholomäus Spranger, „Minerva als Siegerin über die Unwissenheit“ (Minerva kao pobjednica nad neznanjem) – ako niste upućeni: još dobrih sisa. Ali s takvim sisama teško će pobijediti barbarstvo i neznanje. Štoviše, kad ja uočim takove sise, zaboravim i na Nietzschea, i na Šopa, i na relativnu teoriju relativnosti. Samo želim ubaciti kurblu i vrtiti. Manirizam.

Uzeo sam predah i sjeo na jednu od onih plavih fotelja smještenih posred sobe. Do mene se smjestio neki Japanac i brzo usnuo. Nije hrkao. Japanci nikada ne hrču u Kunsthistoriše muzejima. Oni znaju kako se valja ponašati u tuđem gradu, muzejima i nacionalnim galerijama. I nikada se ne znoje. Ozbiljno. Mislim da to ima neke veze s apokrifnim žlijezdama koje se nalaze u predjelu pazuha, oko bradavica i spolnih organa. Te žlijezde luče bezmirisni sekret koji, tek kad dođe u kontakt s bakterijama na našoj koži, neugodno zavonja. Kod devedeset posto Japanaca ove su žlijezde svedene na minimum.

Iznenada se prenuo, uspravio i, poput robotića, sitnim koracima otišao dalje skenirati vrhunski art.

Ustao sam i ja.

5. Hans Holbein mlađi, portret Jane Seymour, treće žene Henryja VIII. Tipičan tudorski portret.

6. Jacob Jordaens, Fest des Bohnenkönigs (Festival kralja graha) – mnoštvo pijanih likova, grotesknih lica, naguranih u jednoj sobi. Iako na prvi pogled izgleda kao obična pijanka, riječ je o flamanskom narodnom običaju za Sveta tri kralja. Onaj tko u kolaču pronađe grah postaje kralj festivala i bira najljepšu ženu za kraljicu. Ostali prisutni preuzimaju “dvorske službe”. Latinski natpis: “Nitko nije sličniji budali od pijanca” daje toj bujnoj aktivnosti moralizirajući prizvuk.

7. Johannes Vermeer, Allegorie op de schilderkunst (Alegorija slikarstva), poznata i kao Umijeće slikanja ili Slikar u svom ateljeu.

Vermeer me nikada nije osobito dojmio. Govorilo se da se služio camerom obscurom, a to se intuitivno može i naslutiti. Camera obscura poznata je još od antike. Najraniji opis potječe iz 5. stoljeća pr. Kr., od kineskog filozofa Mozija. O njoj su pisali i Aristotel, arapski učenjak Alhazen (Ibn al-Haytham) u 11. stoljeću, Leonardo da Vinci i mnogi drugi.

Činjenica da ne postoje Vermeerovi crteži — čak ni ispod slojeva boje, kao ovlaš naznačena kompozicija na platnu — ide u prilog pretpostavci da se poslužio optičkim trikom. Godinama kasnije izumitelj i kreator digitalnog imaging softvera Tim Jenison, koristeći optička pomagala, dokazat će da je moguće slikati poput Vermeera bez posebne slikarske naobrazbe ili talenta.

Unatoč svemu, mora se priznati da je Vermeer imao istančan osjećaj za nijansu, ton.

***

Napustio sam Kunsthistoriše, shvativši da mi je dosta muzeja. Da, unatoč stuci, to više nije moj đir. Tome je prethodio i posjet Albertini, gdje sam pogledao izložbu bezveznog austrijskog akvarelista.

Hodao sam ulicama i naletio na neki usrani indijski kafić. Unutra nije bilo nikoga osim mladog Indijca.
Ušao sam, naručio kavu i čekao da Chloé završi sa glupim predavanjem iz sociologije. Predavač je bio neki profesor srednjih godina, Nijemac iz Berlina, koji ju je želio tucati. Nisam bio siguran da i ona ne želi tucati njega. Ipak, nadao sam se da neće.

Pijuckao sam kavu satima. Mora da sam postavio rekord u najsporijem ispijanju kave ikad.

Mali Indijac je u nekom trenutku počeo pizditi jer puštam korijenje u njegovom bezveznom kafiću. Valjda nije mogao na miru kopati nos, češkati jaja, staviti prst u dupe ili spermatizirati mlijeko za kavu.

Postao je bučan. Lupardao je posuđem, bacao metalni beštek u lavabo, treskao vratima kuhinjskih elemenata. Htio mi je dati do znanja da mu smetam i da se kupim odatle.

Par puta pogledi su nam se susreli.

Moje je lice bilo bezizražajno. Tijelo nepomično. Kao da se ništa ne događa. A zapravo se ništa ni nije događalo. Bio sam spreman nokautirati ga ako mi samo riječ spočitne.

Ali nije.

Mora da je osjetio što će se dogoditi ako pokuša.

Primirio se i počeo čačkati po starom mobitelu s tipkama. Valjda je igrao onu igricu sa zmijom. Kad već nije imao pravu u gaćama.

Ja sam gledao kroz prozor. Ljudi su prolazili. U balonerima po posljednjoj modi. I neke studentice. Nisu me privlačile.

Dan je postao siv. Počela je rominjati jadna rujanska kišica, taman da zaokruži moje usrano raspoloženje. Loše sam se osjećao. Bio sam tužan. Baš ono — tužan.

Od ove internacionalne fr-hr veze na kraju ipak neće biti ništa, a baš sam se ponadao…

Polako sam se pridigao i izišao.

Vani je zamirisalo na ugodnu propast. Pljusak je osvježio zrak. Hedy Lamarr nikada nije preboljela odlazak iz Beča. “Jeste li ikada posjetili Beč?” pitala je novinara pred kraj života. Razgovarali su telefonom, pošto nikada nije napuštala sobu. Tada je doslovno izgledala kao Frankenštajnovo čudovište.

“Ne”, odgovorio je.

“Morate to učiniti. Najbolje je u proljeće. Ili u jesen. Tada je najljepši.”

Hedy, bila si lijepa, zajebana i pametna židovska pica. Baš kao i Chloé. Tko se još, osim mene, sjeća da si ti i bad boy* američke glazbe, četrdeset i neke izmislili ono što će kasnije postati Wi-Fi — tehnologija koja je trebala služiti za neometano i precizno upravljanje torpedom? A mornarica vas je samo tako odjebala.

Lijeno, s noge na nogu, krenuo sam ulicama carskog grada prema Sveučilištu, odgađajući ljubavni epilog.

---
*George Antheil