Stajao sam pred tom impozantnom građevinom i vagao: deset eura za umjetnost ili deset eura za pivo. Ottakringer, na primjer. U tom trenutku pivo je imalo puno jače argumente.
Vrata su bila ogromna, carska, ozbiljna. Izgledala su kao civilizacijska obveza.
Na kraju sam ipak ušao.
Preskočio sam donji dio. Egipat i slična sranja. Naprosto nisam imao živaca za Tutankamone i civilizaciju koja je dvije tisuće godina radila po istoj jebenoj šabloni. Ni Grke ni Rimljane ni Bliski istok. Ali bez kanona nema stila, rekao bi Vitruvije. Rekla bi to vjerojatno i kraljica Hatšepsut, pa naredila da mi odrežu jaja i bace njenom omiljenom krokodilu jer previše kenjam.
Otišao sam na prvi kat i hodao prostranim halama: talijansko slikarstvo, nizozemsko slikarstvo, španjolsko slikarstvo. Sve uredno posloženo, sve uredno kategorizirano, sve tip-top, kao po špagici — kako to već Austrijanci i Nijemci rade. Red, katalog, klasifikacija. Da im pokažeš svemir i njega bi valjda posložili u registratore.
Jednom sam u Stuttgartu, gledajući na ulici tamošnjeg beskućnika, ostao zadivljen savršeno organiziranim kolicima koja je vukao za sobom.
Individualci i introverti muvali su se po muzeju sa slušalicama na ušima. Kad bi zastali pred nekom slikom, aparat o njihovom struku skužio bi o čemu se radi pa bi započeo priču: ime slikara, godina, stil, kontekst, malo povijesti, malo filozofije, malo trača — sve servirano ravno u uho.
To je ta modernizacija, digitalizacija, optimizacija — rekao bi mucavi luzer hrvatske politike.
Kroz muzej su također toptala i krda turista. Svaka je grupa imala vodiča koji im je objašnjavao umjetnička razdoblja i isticao najznačajnije umjetnike.
Pridružio sam se jednoj skupini iz čiste znatiželje. Vodič je bio dosadan pa sam brzo odustao.
Sve u svemu, ništa me se nije posebno dojmilo. Nekad sam sa sobom nosio blok za crtanje i skicirao manje poznata, ali kvalitetna djela. Ovoga puta, uz kratke opaske, tek sam zapisao:
1.Guido Cagnacci (1601-1663), „Selbstmord der Kleopara“ – dobre sise, više kraljice Sisi nego Kleopatrine…
2. Gerard van Honthorst, „Der Standhafte Philosoph“ – srednjovjekovna, ali zapravo vječna tema o tjelesnom iskušenju. U suštini, varijacija na priču o Aristotelu i prelijepoj Phyllis (Filidi). No tko se igra s Phyllis vrlo brzo dobije syPhilis.
Filozof na slici podsjeća na Bandića. To me je nasmijalo.
(Naknadno dodana opaska: anticipacija gradonačelnikove afere s mladom ženom koja mu je došla glave.)
3. Johannes Baeck, „Der verlorene Sohn“ (Prispodoba o izgubljenom sinu) – ili kako naslikati četiri lika koristeći samo jedan model. A možda je nizozemski künstler razmišljao i ovako: ok, Kazanova je opalio blizanke, a ovaj će opalit četri klonirana pićonćića. Vizija dostojna genija! Ali ipak, najbolji dio slike je crni cucek smješten točno u sredini, pri dnu. Pas, inkarnacija samog đavla, bulji ravno u nas, ne dopuštajući približavanje i remećenje svetošću ovog razuzdanog peterca koji veselo vesla prema neviđenim orgijama…
4.Bartholomäus Spranger, „Minerva als Siegerin über die Unwissenheit“ (Minerva kao pobjednica nad neznanjem) – ako niste upućeni: još dobrih sisa. Ali s takvim sisama teško će pobijediti barbarstvo i neznanje. Štoviše, kad ja uočim takove sise, zaboravim i na Nietzschea, i na Šopa, i na relativnu teoriju relativnosti. Samo želim ubaciti kurblu i vrtiti. Manirizam.
Uzeo sam predah i sjeo na jednu od onih plavih fotelja smještenih posred sobe. Do mene se smjestio neki Japanac i brzo usnuo. Nije hrkao. Japanci nikada ne hrču u Kunsthistoriše muzejima. Oni znaju kako se valja ponašati u tuđem gradu, muzejima i nacionalnim galerijama. I nikada se ne znoje. Ozbiljno. Mislim da to ima neke veze s apokrifnim žlijezdama koje se nalaze u predjelu pazuha, oko bradavica i spolnih organa. Te žlijezde luče bezmirisni sekret koji, tek kad dođe u kontakt s bakterijama na našoj koži, neugodno zavonja. Kod devedeset posto Japanaca ove su žlijezde svedene na minimum.
Iznenada se prenuo, uspravio i, poput robotića, sitnim koracima otišao dalje skenirati vrhunski art.
Ustao sam i ja.
5. Hans Holbein mlađi, portret Jane Seymour, treće žene Henryja VIII. Tipičan tudorski portret.
6. Jacob Jordaens, Fest des Bohnenkönigs (Festival kralja graha) – mnoštvo pijanih likova, grotesknih lica, naguranih u jednoj sobi. Iako na prvi pogled izgleda kao obična pijanka, riječ je o flamanskom narodnom običaju za Sveta tri kralja. Onaj tko u kolaču pronađe grah postaje kralj festivala i bira najljepšu ženu za kraljicu. Ostali prisutni preuzimaju “dvorske službe”. Latinski natpis: “Nitko nije sličniji budali od pijanca” daje toj bujnoj aktivnosti moralizirajući prizvuk.
7. Johannes Vermeer, Allegorie op de schilderkunst (Alegorija slikarstva), poznata i kao Umijeće slikanja ili Slikar u svom ateljeu.
Vermeer me nikada nije osobito dojmio. Govorilo se da se služio camerom obscurom, a to se intuitivno može i naslutiti. Camera obscura poznata je još od antike. Najraniji opis potječe iz 5. stoljeća pr. Kr., od kineskog filozofa Mozija. O njoj su pisali i Aristotel, arapski učenjak Alhazen (Ibn al-Haytham) u 11. stoljeću, Leonardo da Vinci i mnogi drugi.
Činjenica da ne postoje Vermeerovi crteži — čak ni ispod slojeva boje, kao ovlaš naznačena kompozicija na platnu — ide u prilog pretpostavci da se poslužio trikom. Godinama kasnije izumitelj i kreator digitalnog imaging softvera Tim Jenison, koristeći optička pomagala, dokazat će da je moguće slikati poput Vermeera bez posebne slikarske naobrazbe ili talenta.
Unatoč svemu, mora se priznati da je Vermeer imao istančan osjećaj za nijansu, ton.
***
Napustio sam Kunsthistoriše, shvativši da mi je dosta muzeja. Da, unatoč stuci, to više nije moj đir. Tome je prethodio i posjet Albertini, gdje sam pogledao izložbu bezveznog austrijskog akvarelista.
Hodao sam ulicama
i naletio na neki usrani indijski kafić. Unutra nije bilo nikoga osim mladog
Indijca.
Ušao sam, naručio kavu i čekao da Chloé završi sa glupim predavanjem iz sociologije.
Predavač je bio neki profesor srednjih godina, Nijemac iz Berlina, koji ju je
želio tucati. Nisam bio siguran da i ona ne želi tucati njega. Ipak, nadao sam
se da neće.
Pijuckao sam kavu satima. Mora da sam postavio rekord u najsporijem ispijanju kave ikad.
Mali Indijac je u nekom trenutku počeo pizditi jer puštam korijenje u njegovom bezveznom kafiću. Valjda nije mogao na miru kopati nos, češkati jaja, staviti prst u dupe ili spermatizirati mlijeko za kavu.
Postao je bučan. Lupardao je posuđem, bacao metalni beštek u lavabo, treskao vratima kuhinjskih elemenata. Htio mi je dati do znanja da mu smetam i da se kupim odavde.
Par puta pogledi su nam se susreli.
Moje je lice bilo bezizražajno. Tijelo nepomično. Kao da se ništa ne događa. A zapravo se ništa ni nije događalo. Bio sam spreman nokautirati ga ako mi samo riječ spočitne.
Ali nije.
Mora da je osjetio što će se dogoditi ako pokuša.
Primirio se i počeo čačkati po starom mobitelu s tipkama. Valjda je igrao onu igricu sa zmijom. Kad već nije imao pravu u gaćama.
Ja sam gledao kroz prozor. Ljudi su prolazili. U balonerima po posljednjoj modi. I neke studentice. Nisu me privlačile.
Dan je postao siv. Počela je rominjati jadna rujanska kišica, taman da zaokruži moje usrano raspoloženje. Loše sam se osjećao. Bio sam tužan. Baš ono — tužan.
Od ove internacionalne fr-hr veze na kraju ipak neće biti ništa, a baš sam se ponadao…
Polako sam se pridigao i izišao.
Vani je zamirisalo na ugodnu propast. Pljusak je osvježio zrak. Hedy Lamarr nikada nije preboljela odlazak iz Beča. “Jeste li ikada posjetili Beč?” pitala je novinara pred kraj života. Razgovarali su telefonom, pošto nikada nije napuštala sobu. Tada je doslovno izgledala kao Frankenštajnovo čudovište.
“Ne”, odgovorio je.
“Morate to učiniti. Najbolje je u proljeće. Ili u jesen. Tada je najljepši.”
Hedy, bila si lijepa, zajebana i pametna židovska pica. Baš kao i Chloé. Tko se još, osim mene, sjeća da si ti i bad boy* američke glazbe, četrdeset i neke izmislili ono što će kasnije postati Wi-Fi — tehnologija koja je trebala služiti za neometano i precizno upravljanje torpedom? A mornarica vas je samo tako odjebala.
Lijeno, s noge na nogu, krenuo sam ulicama carskog grada prema Sveučilištu, odgađajući ljubavni epilog.
---
*George Antheil
E, pa finila je zima i kratki dani. Kurvinjsko sunce mami van. U standardni hrvatski uvlači se dalmatinski dijalekt. Pizduni i pizdunke kuju planove dićedu i štaćedu. Pa tako i ja. Bit će da ću zapalit za Viennu. Davno san bija unde. Zagrijavan se prisjećanjem…
OdgovoriIzbrišiBome ( nastavljam u tom tonu ) lipo si napisa ovaj edukacijski post i oni što ne kontaju "tvoju visost" snać će se ovod. Oš mi virovat-i ja bi priskočila Tutankamove i Nefertitin profil a Vermeer mi je baš simpa....Onu razuzdanost poštujen, ali nije moj đir. I ajde u Viennu, ne budi pizdun koji čuči doma : moraš lipotom naranit svoj talent. Slikarski, mislim......Adio ti HUČE, volin ja tebe i dalje
OdgovoriIzbrišiSrcem k srcu.
IzbrišiKad već Poetika spominje Nefertiti, snimio sam je prije par godina u Berlinu za našeg bivšeg blogera Neverina, čisto zato jer ni za jedno umjetničko djelo nema toliko oznaka da je snimanje zabranjeno uvijek živog čuvara. Navodno je na Karlsplatzu napravljen muzej moderne od bivše galerije, nemam pojma, desetljećima nisam bio, zadnji put u uličici kod Stephansdoma pojeo talijanski sladoled, netko mi je dao adresu i prodao priču o najboljem sladoledu na svijetu, dok je razred s mojom zamjenicom razgledao Hofburg sa znamenitostima, u ovom tvom muzeju sam jednom bio, kako ono kažu, nije moje područje, ali jbga, tebi je struka, pa uživaj ;)
OdgovoriIzbriši
IzbrišiNeverin je bija ok. Malo se previše nervira oko politike, ako me memorija ne vara. Iša je i na neke izlete.
Pisa je pismeno.
Završava je neki faks.
A di je sad?
(Muzika)
Nefretiti - neka si je berlinski ukebao. Volim kada prkosiš sistemu i živiš opasno.
Znaš li za onu priču da je kipar Tutmozis (u njegovoj je radionici pronađena pa se smatra njegovim djelom), bio zaljubljen u nju. Ko fol su bili ljubavnici - ne znam po kojim to izvorima, al ajde - i kada mu je lagano dala košaracu, on se osvetio tako da je napravija savršen portret, al nije napravija jedno oko.
Njegova je poruka: i savršena ljepota je nesavršena.
Priča je uvjerljiva ka govno na kiši.
Prije će bit da je bila Iluminati neg to.
Ka holivudske zvizde koje za fotkanje prikirvaju oko da bi se označile ka članovi kluba.
One seeing eye. Iluminati.
Reptili.
Vidi samo nefretitin zimijoliki vrat. Samo što se nije
Pretvorila u gmaza ka Konanov neprijatelj.
Oko Karlplaza pamtim samo Kunstlerhaus. Nisam bio tamo duže od tebe.
Jedini pravi talijanski sladoled sam naša na malom zabačenom trgiću u Firenci, nedaleko od Ponte Vecchio. I bio je ženijal!
Mislim da je mala uzela magnetić s onim Brueghelovim cvijećem kad smo ih tamo vodili; nadobudni starci mučitelji; mali je imao možda dvanaest a ona dvadeset; o tome smo sanjali otkad smo prvi put stigli pogledati Turnera u Albertini; mislim, ne o tome da mučimo djecu posjetom Kunsthistorischeu, nego da odemo tamo, a oni su - kad smo konačno osmislili put - rekli, a dobro, nećemo mi šetati nekim trgovačkim centrom... i tako. Kaj nije tam onaj Rembrandtov autoportret, mislim da mi je to ostalo, toliko boli u nekom pogledu nisam do tada u životu vidio, a nagledao sam se mraka za bar dva, to mi je u neku ruku bio posao, jelte. Uglavnom, moj smisao za likovnu umjetnost prestaje kad ugledam (ili točnije, udahnem) prvu krošnju u šumi ili livadu, ili tu počinje, ne znam točno :). Mislim da željeznica na zapad i sjever od Zagreba još uvijek funkcionira kao javna služba a ne sprdnja, tako da se do Beča može stići u nekom vremenu koje ne graniči s patnjom, a čini mi se čak da i onaj RyanAir leti iz Turopolja tamo. Dobra ideja, smucati se Bečom, prije nego na njegovoj kaldrmi zagrmi... čije ono kopito? :))))
OdgovoriIzbrišiNego jesi li ti to bio socijalni radnik? Ili neki humanitarac u BIH, Africa i sl. ?
Izbriši"...Izvan svog posla on je u životu bio posve bespomoćan. Samo je želio slikati i crtati — ujutro, popodne, navečer. Ništa nije smjelo ometati njegovu svakodnevnu djelatnost u atelijeru. Pobrinuti se za novu domaćicu ili novu dadilju značilo bi gubitak vremena; tek bi je morao uvoditi u kućanstvo. Zbog predanosti paleti i kistu zanemarivao je i svoj i djetetov probitak. Poslije svih svojih pogrešaka, hirova, vječnog jadikovanja i tuženja, Geertje Dirckx ga je ipak puštala na miru da radi; a on drugo nije ni tražio."
IzbrišiO POLOŽAJU UMJETNIKA U TRGOVAČKOM NARODU
"...Ali oni su se osjećali polaskanima ako je koji slikar ili glazbenik bio pripravan ući u njihovo društvo i pojaviti se na gozbi, dok kod nas umjetnici, sa šeširom u ruci, stoje i sasvim pokorno slušaju ako se kakav veletrgovac ribama i poluobrazovani pomorac udostoji uputiti nekoliko riječi kojem 'mazalu'.
...zapitao starog Ruisdaela zašto njegov sin nije preuzeo tvornicu okvira svog rođaka, umjesto što se posvetio slikarstvu.
...da i ne govorim o siromašnom Halsu iz Haarlema, koji je umro prije par godina i koji je bio, nesumnjivo, isto tako znamenit slikar kao i Rembrandt; njega je natjerao u stečaj njegov pekar (zar jedan čovjek može pojesti toliko kruha?), a njegova imovina, koja se u vrijeme njegove smrti sastojala od triju strunjača, jednog ormara i jednog stola, bila je prodana na dražbi u korist ubožnice u kojoj je našao utočište."
Iz knjige doktora Joannisa van Loona, Moj prijatelj Rembrandt.
Starci mučitelji: tek jednom, i to u Uffiziju. Ali i taj je Uffizi za mene došao prekasno — kad me već dobrano prošla i renesansa i likovna umjetnost. Jebiga.
OdgovoriIzbrišiJe, tamo ima Rembrandta, par njegovih slika i taj autoportret, ali ja ništa od toga ne pamtim. Naprosto, nije me streslo. Prošao sam pored toga kao pored turskog groblja. Ok, ne baš kao pored turskog — meni su groblja, pa tako i turska, izuzetno zanimljiva mjesta na kojima odmaram dušu. Ako poznaš simbole, možeš točno dobiti neku sliku o mrtvom Turčinu. Nišani imaju svoj tajni kod.
Recimo, bečko groblje je galerija na otvorenom.
Mirogoj je također dobar.
Budimpešta — zaraslo židovsko groblje (što im je ionako običaj) — u koje se moraš uvući ilegalno...
Itd.
jesi kad posjetio Židovsko groblje ( prastaro i zarslo žbunjevima ) na Marjanu ? Nitko od živućih valjda više ne postoji ,ali mam dojam, da ni Gradska groblja ne čiste makiju oko spomenika
OdgovoriIzbrišiNisam anonimna...........Ana je
OdgovoriIzbrišiA kaj im je jadni pesek skrivio da mora predstavljati inkarnaciju samog đavla??!!??!!
OdgovoriIzbrišiA gle, oni crni rotvajleri i doge izgledaju vrlo opako, đavolski. Pamtiš li Omen?
Izbriši