IZ DNEVNIKA

 

FADE IN FADE OUT    (15. 4. 2026.)

Pijuckam jutarnju kavu i otvaram neki portal. Naslov bode oči:
“Bez mene bi se svijet raspao u dva dana”, veli američki predsjednik.

Čovjek se jučer sam proglasio Kristom. Danas se ljudi ili zgražaju ili sprdaju — mreže gore od sprdnje. Memovi samo iskaču. U AI reealovima Krist silazi s neba, udara ga šakom i on pada u Pakao.

Trump briše objavu.

Želio sam se prikazati kao doktor, a ne Isus, uvjerava nas kasnije.

Vence nam isto pokušava podvaliti kao da ne znamo s kim imamo posla: maligni  narcisoidni psihopat kojeg bi, na ovaj ili onaj način, trebalo zaustaviti.

Jučer mi također iskoči neki stari snimak: pitaju Trumpa za Bibliju, najdraži psalam ili citat. On vrda, veli — Biblija mu je super, jako mu znači — ali ne bi izdvajao ništa. Taj je Bibliju, očito, vidio samo na polici. I to iz daljine. Toliko mu znači da na davanju prisege čak nije stavio dlan na nju.

Uglavnom, Antikrist je stigao. Tko je on? Teško je uprijeti prstom i reći: taj! Kandidata je napretek, ali Donald je u zasigurno polufinalu.

Otpijem gutljaj i, sasvim nevezano, pomislim:
džuboks, đu-box — ergo, židovska kutija.

Odakle sad to? I koji bi to vrag značilo?

Naravno — jukebox nema nikakve veze sa Židovima, niti su ga oni izmislili. Prvi pravi pojavio se u San Franciscu, napravila ga je Pacific Phonograph Company 1889.godine, na temelju fonografa Thomasa Edisona. Ubaciš novčić, dobiješ pjesmu — preko slušalica. Romantika industrijske revolucije.

Uglavnom, TATARIA LIVES FOREVER. Stare i skrivene tehnologije uvijek su tu negdje, iza ledenog zida. A o vojnim i vanzemaljskim tehnologijama da i ne govorimo.

Jučer mi je neka majka s dvoje klinaca, pet-šest godina, pridržala vrata knjižnice.
Pitanje: jesam li stvarno toliko ostario?

Kasnije me pogledom traži među policama.
Pitanje: za koga me zamijenila?

A onda, na ulici, žene me promatraju — na onaj način.
A meni svega preko glave.

Pitam Akašu: dobro, što je sad ovo?
A Akaša veli: ona iz knjižnice je samohrana majka. A ove druge — osim što je proljeće — osjećaju da dolaze apokaliptična vremena. I nije za zgorega imati pokraj sebe muškarca koji barem izgleda kao muškarac.

U tom trenutku trebao sam piće. Ali nakon prošlotjednih pijanki toliko sam se zasitio alkohola da mi se i sama pomisao zgadila. Pa sam, suha grla, išao dalje, vukući se kao crkotina, dok nije počelo kišiti. Onda sam sjeo na tramvaj i odvezao se kući.

Kod kuće mi je Mila ispričala priču s posla. O kćeri jedne klijentice koja je pred njom imala ispad.

Uglavnom, dok su ona i klijentica uštimavale detalje ugovora, kći — koja je dotad mirno sjedila s njima za kuhinjskim stolom — naglo ustane, ode do sudopera i počne ubrzano disati. Zatim tresne dlanovima po limu i odmaršira na kat.

— Što joj je? — pita Mila, malo ustrašeno.
— Ma pusti — kaže majka — to se povremeno događa. Sanja da je udana za Luku Modrića ili Brada Pitta. I kad se probudi, a njega nema pokraj nje, naprosto popizdi. Jednom je tako, frustrirana stvarnošću, nožem ošinula brata po ruci. Pošteno ga je zarezala.

— Koliko joj je godina? — pitam Milu.

Kaže: trideset i nešto.
— Liči li na išta?
— Pa… i ne baš.

I opiše mi je ukratko.

— Mogu razumjeti — rekoh. Snovi te mogu pošteno razvaliti. U stanju su usrati čitav dan. Zamisli kad krajnji desničar, homofob, sanja da je glavna zvijezda u gej orgijama. Ili kada beskućnik sanja da je kralj, a probudi se u vreći ispod mosta. Ili kada alkoholičar sanja da je svetac, pa se probudi na podu birtije okružen bocama. Ili kad sanjaš da te žena vara pa kreneš umišljati, pratiti, slagati priču —  jer gdje ima dima, ima i vatre — i na kraju je ubiješ. Kao u onom francuskom filmu… kako li se ono zvao? Gledao sam ga davno u kinu. Ah da — L’Enfer. Emmanuelle Béart — opasno seksi, i François Cluzet —  malo prenaglašene izvedbe. Sad, je li to od njega tražio redatelj ili je kasnije postao bolji glumac teško je reći.

Režija je pretenciozna i manipulativna. Chabrol namjerno prikriva informacije koje bi nam pomogle zauzeti jasan stav — je li Emmanuelle kurvica ili ne?

Ako mene pitaš — jest.
Ili, da citiram Annie Ernaux — “kurva u povojima”, što će kasnije, kroz vlastite knjige, više-manje Ernaux potvrditi o sebi. Ima u toj nobelovki određena perverzna crta, neka mješavina egzibicionizma upakiranog u feminističku emancipiranost koji u meni izaziva jezu i gnušanje.

Kako god. No taj žanr psihološke drame danas kao da je ispario. Danas je sve ili debilana tipa Marvel Studios ili neki njegov derivat: eksplozije, CGI i emocionalni raspon na razini pčele u čaši meda. Nema više onog sporog kuhanja ludila, gdje ti se lik uvuče pod kožu pa ludiš zajedno s njim. Danas te samo zatrpaju bukom i vizualnim efektima…

Ali zbilja sam izdigresirao. Samo da vas podsjetim, još uvijek čitam vijesti s portala i nakon dnevno-političkih informacija nailazim na rubriku KALENDAR.

Rođen jedan od najvećih genijalaca…  

Ne otvaram članak jer ja sam ipak stručnjak za Da Vincija i renesansu, već se na tragu te informacije prepuštam sjećanju i plutam u prošlost.

--------------------------------------------------------------------------------------

Vozili smo se satima iz Pariza.
A onda smo stali.
Amboise.

Izvadili smo hranu:
kobasice, sireve, guščju paštetu, kruh —
i sjeli kraj rijeke.

Iza nas je stajao stari grad s dvorcem na vrhu.
Nisam ništa znao —
ni o gradu,
ni o dvorcu na brdu.

Jeo sam najsmrdljiviji francuski sir
i uživao,
u krajnjoj nevjerici da može biti tolika razlika
između vonja i okusa:

vonj smrdljivih čarapa sljubljen
s bakterijom (Brevibacterium linens)
nožnih prstiju balkanskog bauštelca iz Jajca
koji se nije prao tri dana.

A okus i tekstura — božanstveni!

Jeli smo
i smijali se.
To je bio naš privatni običaj —
smijati se, katkad i do suza,

a u pozadini je stajao grad s dvorcem na brdu
gdje je vječno počivao stari majstor renesanse.

--------------------------------------------------------------------------------------

Čovjek uglavnom prolazi kroz život nesvjesno — prima stvari zdravo za gotovo, kako dolaze, bez otpora, bez pitanja. Kao u snu. Većina ljudi spava, rekao bi Gurdjieff, i teško je tome išta prigovoriti kad se malo pažljivije pogleda oko sebe.

Trebao mi je, priznajem, čitav niz godina da zastanem i pomislim:

Ok, da Vinci je odapeo. Ali gdje? Gdje je odapeo? I koliko je imao godina u trenutku otegnuća papaka? E to nisam znao.

Ali da se smrti nije bojao, to sam znao. Rekao je, pa dobro smrt, još jedno iskustvo više. Spreman sam, dođi smrti.

I smrt je došla kao kao Salaì s erekcijom. Imala je Mona Lisin osmijeh.

Leonardo nije plaćao mirovinsko niti posmrtnu pripomoć. Stoga, tko će podmiriti troškove ukopa?

Franjo Prvi drži ga za ruku. Kaže: "Leonardo, umireš." A Leonardo šapće: "Znam, kurvin sine. Jesi li produžio ono osiguranje od nesretnog slučaja? Jer ovo – ovo je definitivno nesretan slučaj." Kralj kaže: "Isteklo ti je prošli tjedan. Zaboravio si platiti ratu." Leonardo ispusti zadnji dah.

--------------------------------------------------------------------------------------

Pojeli smo i produžili korak do gradića.
Gradić nije imao vibru.
Duša mu je bila nekako sažvakana.
Pravo provincijsko govno.

Sjeli smo u kafić i naručili kavu.
Kafić je bio uređen u afričkom stilu:
zidovi narančasti,
na njima dekorativne sličice
s crnačkim motivima –
kružne kućice sa slamnatim krovovima,
siluete crnih ljudi što bauljaju naokolo
kao crni mravi.

Izgledalo je kao nešto
iz Ikee, Emmezete…

Godinama kasnije ljetovat ću u primorju,
u gotovo isto tako uređenom narančastom apartmanu,
s istim takvim slikama na zidu
koje je iz Lagosa donio mornar, (slabost invencije Matrixa) 
zet ljudi kod kojih smo odsjeli.

Konobarica koja nas je posluživala
bila je vitka senegalska crna pantera,
prilično ravnodušna cura.

Popili smo kavu
i nastavili za Bordeaux.
Nismo se željeli zadržavati
niti se uspinjati do dvorca.

--------------------------------------------------------------------------------------

Naravno, dobro sam poznavao tu sliku — Jean-Auguste-Dominique Ingres i kralj nad umirućim Leonardom. Ingres se doista potrudio uprizoriti događaj, ali sve je ondje previše uredno, previše posloženo — gotovo kazališno. Pače, mizanscenski. Kao da smrt, ta jedina stvar koja uporno izmiče režiji, ovdje ipak pristaje stati na oznaku na podu i odigrati svoju ulogu.

Sve to djeluje udaljeno od stvarnosti — ne samo od onoga što se dogodilo, nego i od načina na koji se dogodilo. Nema tu nereda, nema nespretnosti, nema one banalne fiziologije umiranja. Umjesto toga — kompozicija. Umjesto istine — slika istine.

Simulakrum.

Kao svete sličice. Kao romantizirane biografije umjetnika, vojskovođa, sportaša.
Kad kažem Spartak — ne mislim na povijesnu figuru, nego na Kirka Douglasa kako razapet umire uz Via Appia.
Kad velim Michelangelo — vidim Charltona Hestona kako mu kapa boja u oči dok se bori sa stropom.
Kad velim Madonna — u sjećanje ne prizivam Bogorodicu nego spot, koreografiju, kadar: pop zvijezdu kako pleše i pjeva Like a Prayer dok drpa crnog Krista.

Sranje.

Stvarnije od stvarnosti — hiperrealnost, rekao bi Jean Baudrillard. Ali to čak više nije ni imitacija stvarnog. To je konstrukcija koja nema potrebu za originalom. Laž koja ne skriva da je laž, nego računa na to da će biti prihvaćena kao uvjerljivija verzija istine.

Jer stvarnost je, ruku na srce, nespretna.
Hiperrealnost je čista, čitka, montažno savršena.

I nadasve — isplativa.

Poput onih nestvarno čistih pejzaža Mihanovića, gdje barke lebde u zraku koji se samo pretvara da je more. Sve je na svom mjestu, sve je savršeno — i ništa nije istinito.

A da bi nešto bilo hiperrealno, mora biti pojednostavljeno. Redukcija je preduvjet uvjerljivosti.

Ergo: hiperrealno nije ništa drugo nego pojednostavljena stvarnost. Stvarnost lišena otpora. I zato tako dobro funkcionira.

--------------------------------------------------------------------------------------

Leonardo da Vinci umro je 2. svibnja 1519. godine, u dvorcu Clos Lucé, u mjestu Cloux, kraj Amboise.

Imao je 67 godina — pristojno visoka dob za to vrijeme, gotovo luksuz trajanja.

--------------------------------------------------------------------------------------

Jeli smo kobasice,
sir,
a Loire je lijeno oticala svojim koritom.

I smijali smo se,
iz običaja,
do suza.