posel.hr

Sjedim s lokalnim političarem, načelnikom općine Ivom Bukarom.
On mi onako svečano, s rukama prekriženim kao da upravo otvara barem tri vrtića i jednu svemirsku luku, govori da su za spomenik F.T. iskeširali veliku lovu.
Veliku.
Onu vrstu love zbog koje i bankomat pita: “Jeste li sigurni?”
A pitam ja, onako čit-četalački nevino:
— A tko će izraditi taj kip?
Ponosno kao da je u pitanju sam Michelangelo, Bukara odvraća,:
— Lokalni umjetnik Stipe Satarica!
Pa doda:
— Vrlo lijepo postolje u baroknom stilu izradit će i grobar Anto Pavlica.
Grobar.
Barok.
I lokalni umjetnik.
Što može poći po krivu?
I tu, ja budala, stanem govoriti kako F.T. nema jedan pošteni spomenik otkako nam je nezavisne republike.
Sve što je dosad učinjeno je očajno, karikaturalno, naivno i amaterski. Ponekad seže i do same groteske, kao da se netko namjerno sprda s prvim hrvatskim predsjednikom. (Preskačem opasku “doduše, kakav predsjednik, takav kip”, jer nisam samoubilački tip.)
On klima glavom, ali onako: “Seri-seri, tefterim ti u dosje.”
— Doista, ne razumijem zašto naručitelji ne angažiraju kakvog stranog kipara, realista. Pun ih je vražji internet! Ljudi uistinu umiju napraviti poštenu bistu, ako ne i čitav lik. I uvjeren sam da bi taj tražio manje nego što gradovi i općine caltaju našim priučenjacima.
Tu primijetim da mu se lice pretvara u čili papričicu.
Crveno.
Jarko crveno.
Barokno crveno.
Gleda me.
Gleda me onim pogledom kojim se inače gledaju orjunaši, bivši udbaši i izdajnici.
I veli:
— Dragi moj, spomenik će biti hadezeovski… ili ga neće bit!
Ustaje. Ljutito. Žustro.
I odmaršira u gradske prostorije. Dok zatvara vrata, čujem ga kako kroz zube škrguće:
— O, mliko ti Isusovo jeben!
Ostajem s kavom koja se već ohladila i tržišnom ekonomijom koja se nikad nije ni zagrijala.