travnja 07, 2026

JEDNA PRIJE TRUMPOVOG KRAJA CIVILIZACIJE

 

 


DRINKING BEER, THINKING OF JEFFERS

 

Drinking beer, watching the stone wall I just finished,
and thinking of Jeffers.

Sometimes what people do
with their lives
is far better
than any art they produce—
paintings, sculptures,
a book of poems,
a novel… 

Jeffers was a good poet. 

One of the few
who ended up
on the cover of Time magazine
back in the 1930s.
Of course, it means nothing,
it proves nothing.

Jeffers—
a man with a chiseled, determined face,
a tough, sinewy body,
and a voice of slow tempo,
leaning on the first syllable
and long pauses at the end of the line,
as if laying stone upon stone.

Later to be
dismissed,
rejected,
pushed aside
by the literary world,
called old-fashioned,
and forgotten.

The Beat Generation
climbed up onto the stage.

Maybe Kenneth Patchen before them,
or alongside—
a different voice anyway.

But I'm drinking beer, watching my stone wall,
and thinking of Jeffers.

I always liked his
Be Angry at the Sun

But what I like the most
is how he built Hawk Tower
on a rugged coastline of Big Sur
with his own hands.

Stone by stone.

A four-floor granite tower—
each year another level.

A Tower of Songs
at the edge of the world!

Each evening, after
writing,
he would climb up
to the top,
smoke his pipe,
watching the ocean,
watching the light fade.

Contemplating.
Or just enjoying
his way of life. His existence.

He goes down,
walks a minute to his home, Tor House,
the place he also built with his own hands,
and a little help from a local builder.

His beautiful wife, Una, who never cut her hair
puts food on the table.
Vegetables from the garden, eggs and meat
from her chicken coop.

They eat. He, she,
and their twin boys. 

By the fire, they rest.
He reads his work.
Afterward, she reads aloud.
The boys read after her.

Then radio, or the gramophone. Stravinsky.
And the late-night news.

"This morning Hitler spoke in Danzig, we hear his voice."

Time to sleep now.

Maybe fuck, not to be polite.

And dream… 

Hawk Tower, Tor House,
Jeffers and his life at Big Sur.

 

A poet’s magnum opus.

 

 

................................................

AI - translation from English

................................................

 


PIJEM PIVO I RAZMIŠLJAM O ROBINSONU JEFFERSU

 

Pijem pivo, gledam kameni zid koji sam upravo dovršio,
i mislim na Jeffersa.

Kadkad je ono što ljudi rade
sa svojim životima
daleko bolje
od bilo koje umjetnosti koju stvaraju—
slike, skulpture,
knjiga poezije,
romani…

Jeffers je bio dobar pjesnik.

Jedan od rijetkih
koji je završio
na naslovnici Time Magazina
tamo negdje 1930-ih.
Naravno, to ne znači ništa,
niti dokazuje što.

Jeffers—
čovjek isklesanog, odlučnog lica,
žilavog, snažnog tijela,
i glasa sporog ritma, koji se naslanja na prvi slog,
s dugim stankama na kraju stiha,
kao da polaže kamen na kamen.

Kasnije
odbačen,
gurnut u stranu
od književnog svijeta,
proglašen zastarjelim,
izvan vremena —
zaboravljen…

Na scenu dolazi Beat Generation.

Možda Kenneth Patchen prije njih,
ili usporedno s njima —
u svakom slučaju drugačiji glas.

Ali ja pijem pivo, gledam svoj kameni zid,
i mislim na Jeffersa.

Uvijek mi se sviđala njegova
Be Angry at the Sun.

Ali ono što mi se najviše sviđa
jest kako je sagradio Hawk Tower
na surovoj obali Big Sura
vlastitim rukama.

Kamen po kamen.

Četverokatni granitni toranj—
jedna godina, jedan kat.

The tower of Songs,
na rubu svijeta!

Svake večeri, nakon
pisanja,
penjao bi se
na vrh,
pušio lulu,
gledao ocean,
i svjetlost kako isčezava.

Kontemplirao.
Ili jednostavno uživao
u svom načinu života. U svojoj egzistenciji.

Potom bi se spustio i pošao do svog doma.
Imao je svega par minuta do Tor Housa,
kuće koju je također, uz malu pomoć lokalnog majstora,
sagradio vlastitim rukama.

Njegova lijepa žena Una,
koja nikada nije šišala kosu
stavlja hranu na stol—
povrće iz svoga vrta, jaja i meso
iz kokošinjca.

Jedu. On, ona,
i njihovi sinovi blizanci.

Zatim odmaraju uz kamin.
On čita svoje radove.
Zatim ona čita naglas.
Dječaci čitaju nakon nje.

 Svira radio ili glazba s gramofona. Stravinski.

 Onda kasne vijesti.

“Ovog jutra Adolf Hitler govorio je u Gdanjsku—čujemo njegov glas.”

Vrijeme je za spavanje.

Možda jebanje, da ne budemo pristojni.

I snove.

 

Hawk Tower, Tor House,
Jeffers i njegov život u Big Suru.

 

Pjesnikov magnum opus.

 

 

travnja 05, 2026

JEDAN OD NAJTUŽNIJIH TRENUTAKA U MOM ŽIVOTU

 

Ovaj je crtež nastao u doba kada sam išao u treći srednje. Stvarno ne znam što mi bi. No danas se čini kao prigodna ilustracija. Sretan Uskrs svima koji slave!

 

 

JEDAN OD NAJTUŽNIJIH TRENUTAKA U MOM ŽIVOTU


Bio je u budimpeštanskom zoo-u.

To je star, prilično velik zoo.

Djeca su tada bila mala
i posjeta zološkom bila je isključivo
radi njih.

Tamo su djevojčice po prvi puta mogle vidjeti
živog slona, živu žirafu, živog morskog lava i mravojeda,
čija je jazbina zaudarala toliko da smo se svi
gotovo istovremeno izrigali.

I tako, šećući i razgledajući,
došli smo do čimpanzi.

Čimpanze su imale dosta prostora –
jednu poveću tratinu na brdašcu.
Bivale su u skupinama od po troje,
četvero.
Bilo je nekoliko takvih skupina.
Neki su si trijebili
buhe.

Vladao je mir,
a onda su se
dva mužjaka sukobila.

Uz krikove i dernjavu
počeli su nasrtati jedan na drugoga.

Nastao je strašan metež.
Čitav čopor se uzbudio, počeo je kričati,
skakati, ludjeti.

U sekundi je nastala zaglušujuća buka,
kao da smo usred džungle.

Tada sam zamijetio jednog
usamljenog majmuna kako se odvaja
prema roza kaci, nečemu poput
kadice za kupanje novorođenčadi.

Došavši do nje, uputio je pogled prema
nama – ljudima koji su stajali uz žičanu ogradu
i buljili u njih.

Bilo nas je poprilično u tom trenutku,
rekao bih dvadesetak debilnih homo sapiensa
i njihovih kretenskih potomaka
koji su sa smiješkom zurili u te jadne,
zatočene, izbezumljene i frustrirane primate,
dok su se dvojica mlatila.

Pogled mu je bio beskrajno umoran
i tužan.
Kronični zamor bivanjem.

Pogledi su nam se susreli.
Zadržao je pogled na meni.

A onda je uzdahnuo,
podigao kadicu, legao na tlo
i pokrio se njome.

Nestao.
Isčezao.

Osjetio sam golemu tugu.
Očaj.

Jer taj majmun bio sam ja.

Dobar dio mog života
bio je takav.

Često sam se znao
zavlačiti u mrak sobe,
prespavati podne i ludilo oko sebe
dok ne obnovim
životne snage,
psihu da se ponovo suočim
s imbecilizmom svakodnevice,
zatvorom suludog sistema
u koji sam, kao po kazni Istočnog grijeha, bio
(u)bačen s Nebesa.

I tako, daleko od svog
prirodnog staništa,

kao u pjesmi narodnoj –
kanu mi suza niz obraz,
no ja je brzo sustigoh
i otrah dlanom
prije nego što je itko išta
primijetio.

Kada smo napustili zoo,
djeca su bila vrlo sretna – 
napokon su vidjela žive
afričke stvorove!

No, ja sam trebao piće.

Sjeli smo na kolače.
Strusio sam pivu u sekundi, a odmah
zatim i drugu.

Kada sam naručio treću,
žena je pitala:

– Što ti je, jesi li dobro?
(Ona inače često postavlja to pitanje.)

Bez previše objašnjavanja,
povukao sam dug gutljaj iz treće boce
i odgovorio:

Sada je bolje...


Mnogo bolje...



------------------------------------------
 Uskršnje jutro / 5.4.2026.

travnja 03, 2026

New Experiences

Opet sam pisao na engleskom.

 

 

 

 

New Experiences

screams from all sides—
from billboards, radio commercials, TVs…
Even movies are telling you that you must crawl for new experiences.
Similarly, travel agencies invite you on journeys to faraway islands.
Psychologists suggest, “Keep your brain fit—play Sudoku." Or something like that.
Your hippocampus yearns for new stuff!
Learn a new skill!
Take a different route to a distant supermarket or IKEA.
Explore another part of town
(but don’t go into ghettos or suburban areas—
it’s dangerous!)
Start a new hobby.
Remember, you always wanted
to play guitar (or was it piano?).
Cook a new dish—try some new fish!
Learn how to hack computers and dance cha-cha-cha.
If your spontaneity is stuck
in overthinking,
let the dice decide
where you will spend your summer holidays.
If you lack money, well,
you can always move furniture
and rearrange your apartment.
Seek novelty.
Be ready to adapt.
Embrace the discomfort that comes with new situations—
there is a garden where
your neural pathways of happiness grow
like a beautiful flower.
Kill daily routines.
Age is just a number.
Remember Goya.
On his deathbed
he exclaimed:
Aún aprendo — I am still learning!
Or dying Hokusai:
“Give me a few more days
and I will make you a perfect painting!”
Yes, perfect makes it perfect,
although there is no such thing as perfection.
But—
Just do it.
Seize the day.
“The unexamined life is not worth living,”
— Socrates.

If you are 70 or 80 or 90,
there is always something left to dig.

Yesterday afternoon, I was thinking upon this subject.
Well, I’m quite an experienced man in many ways—
so what’s left for me to do
that I haven’t already done?
I took another beer and exposed my face
to the red, dying sun.
Beer, sun, and a gentle wind—
very enjoyable trinity.
And then suddenly I realized:
There is one thing
I have never done!
Although I do have a certain reputation,
I have never, ever been drunk before noon!

So, I immediately got into the car,
visited Berny’s shop,
bought a crate of beer,
some Johnnie Walker, and some snacks,
and then came back home.

It’s 2 April 2026, 5 AM.
The radio with local music is on—loud.

ne daj bože nikome ovako…

I’m starting…

Remember, it’s never too late
to maximize your experience.

 

 ------------------------------------------------------------------------------------

Kako mi se nije dalo previše gubiti vrijeme s prijevodom ubacio sam ga u  AI i zeru poštelao. Dakle hr. verzija za one koji nisu preveć familijarni in ingliš.

 ------------------------------------------------------------------------------------

 

Nova iskustva


vrišti sa svih strana—
s plakata, radijskih reklama, TV-a…
Čak i filmovi ti govore da moraš juriti za novim iskustvima.

Slično tome, turističke agencije te pozivaju
da istražiš udaljene destinacije.

Psiholozi kažu:
„Održavaj mozak u formi—igraj Sudoku.”
Ili nešto slično.

Tvoj hipokampus žudi za novim stvarima!
Nauči novu vještinu!
Idi drugim putem do udaljenog supermarketa ili Ikee.
Istraži nepoznat dio grada
(ali nemoj ići u geto ili predgrađe—
opasno je!)

Započni novi hobi.
Sjeti se, oduvijek si želio
svirati gitaru (ili je to bio klavir?).

Skuhaj novo jelo—probaj neku novu ribu!
Nauči hakirati računala i plesati cha-cha-cha.

Ako ti je spontanost zapela
u pretjeranom razmišljanju,
pusti da kocka odluči
gdje ćeš provesti ljetni odmor.

Ako nemaš novca, pa
uvijek možeš premještati namještaj
i preurediti stan.

Traži novinu.
Budi spreman prilagoditi se.
Prihvati nelagodu koja dolazi s novim situacijama—
postoji vrt u kojem
tvoji neuronski putevi sreće rastu
poput prekrasnog cvijeta.

Ubij svakodnevne rutine.
Godine su samo broj.

Sjeti se Goye.
Na samrti je
uzviknuo:
Aún aprendo — još uvijek učim!

I umirući Hokusai:
„Dajte mi još nekoliko dana
i naslikat ću vam savršenu sliku!”

Da, perfect makes it perfect,
iako savršenstvo zapravo ne postoji.

Ali—
Samo učini to.
Iskoristi dan.

„Neistražen život nije vrijedan življenja,”
— Sokrat.

Ako imaš 70 ili 80 ili 90,
uvijek postoji nešto što još možeš otkriti.

Jučer poslijepodne razmišljao sam o svemu tome.
Pa sad, ja sam prilično iskusan čovjek i to u mnogočemu —
dakle, što mi je to preostalo za učiniti
a da to već nisam učinio?

Uzeo sam sljedeće pivo i izložio svoje lijepo lice
crvenom, umirućem suncu.

Pivo, sunce i blagi vjetar — vrlo ugodno trojstvo.

I tada sam odjednom shvatio:
Postoji jedna stvar
koju nikada nisam učinio!

Iako imam određenu reputaciju,
nikada, baš nikada nisam bio pijan prije podneva!

Dakle, odmah sam sjeo u auto,
svratio do Bernyjeve trgovine,
kupio gajbu piva,
malo Johnnie Walkera i nešto grickalica,
i vratio se kući.

Danas je 2. travnja 2026., 5 ujutro.
Radio sa lokalnom glazbom svira — glasno.

ne daj bože nikome ovako…

Otvaram pivo…


Zapamti, nikada nije prekasno
za maksimiziranje životnog iskustva.

travnja 01, 2026

JEBENA SREĆA

 



Život prečesto izgleda ovako:

Dobio si na lotu,
ali zgoditak možeš podići
samo u nekoj banci u centralnoj Africi,
a banka je okružena izgladnjelim lavovima,
usred jebene stepe.

Dobio si doživotno piće u Bijelom Rusu,
ali taj se birc nalazi u dubokom Sibiru,
zavezan za snijeg i tišinu.
Šank je sleđen,
čaše se lijepe za prste,
a vani vukovi urlaju
tvoje ime.

Dobio si tri godine besplatnog seksa
u bordelu Crveni cvetak,
ali bordel je zakopan u zadnjoj zabiti Tajlanda,
u nekom mjestu koje zvuči kao zajebancija
— Chin Gon Gonoreia!

Pozvan si na ostavinsku raspravu:

Kum tvojih roditelja, čovjek bez djece,
ostavio ti je ogromnu svotu zlatnika.
Novac je zakopan na sedam kontinenata.
Postoji mapa,
ali i kriptirane upute.
Pa naravno da postoje!
Kum je oduvijek imao smisao za šalu.

Roditelji su ti ostavili kuću,
vikendicu na moru
i nešto zemlje.

I taman kad pomisliš da te napokon pomazila sreća,
pojavljuju se nepoznata vanbračna djeca.

Saznaješ da ti je otac bio napaljena zvijer.
Imaš petnaest polubraće
i još toliko sestara.

A ni majka nije bila svetica,
pa iz nekog braka za koji nisi ni znao
dolazi još troje debila,
s papirima
i apetitom Mr. Creosote-a. 

I svi žele svoj komad.

I onda, odjednom, bez zavrzlama, napokon,
dobiješ Eurojackpot!

Dobitak je toliki da i nakon što država uzme svoje
ostaje ti da živiš kao bubreg u loju
do termalnog kraja svemira.

I baš tad—

doktor te pregleda,
i kao da čita vremensku prognozu

veli: imaš tumor
(na istom tom bubregu u loju).

Proširio se,
pojeo kičmu
i sve iznutra.

Nažalost, ostaje vam još
dva mjeseca,

kaže glasom stroja
i već prelazi
na sljedećeg pacijenta.

 

A ti pičko—plači.