JEDAN OD NAJTUŽNIJIH TRENUTAKA U MOM ŽIVOTU

 

Ovaj je crtež nastao u doba kada sam išao u treći srednje. Stvarno ne znam što mi bi. No danas se čini kao prigodna ilustracija. Sretan Uskrs svima koji slave!

 

 

JEDAN OD NAJTUŽNIJIH TRENUTAKA U MOM ŽIVOTU

Bio je u budimpeštanskom zoo-u.

To je star, prilično velik zoo.

Djeca su tada bila mala
i posjeta zološkom bila je isključivo
radi njih.

Tamo su djevojčice po prvi puta mogle vidjeti
živog slona, živu žirafu, živog morskog lava i mravojeda,
čija je jazbina zaudarala toliko da smo se svi
gotovo istovremeno izrigali.

I tako, šećući i razgledajući,
došli smo do čimpanzi.

Čimpanze su imale dosta prostora –
jednu poveću tratinu na brdašcu.
Bivale su u skupinama od po troje,
četvero.
Bilo je nekoliko takvih skupina.
Neki su si trijebili
buhe.

Vladao je mir,
a onda su se
dva mužjaka sukobila.

Uz krikove i dernjavu
počeli su nasrtati jedan na drugoga.

Nastao je strašan metež.
Čitav čopor se uzbudio, počeo je kričati,
skakati, ludjeti.

U sekundi je nastala zaglušujuća buka,
kao da smo usred džungle.

Tada sam zamijetio jednog
usamljenog majmuna kako se odvaja
prema roza kaci, nečemu poput
kadice za kupanje novorođenčadi.

Došavši do nje, uputio je pogled prema
nama – ljudima koji su stajali uz žičanu ogradu
i buljili u njih.

Bilo nas je poprilično u tom trenutku,
rekao bih dvadesetak debilnih homo sapiensa
i njihovih kretenskih potomaka
koji su sa smiješkom zurili u te jadne,
zatočene, izbezumljene i frustrirane primate,
dok su se dvojica mlatila.

Pogled mu je bio beskrajno umoran
i tužan.
Kronični zamor bivanjem.

Pogledi su nam se susreli.
Zadržao je pogled na meni.

A onda je uzdahnuo,
podigao kadicu, legao na tlo
i pokrio se njome.

Nestao.
Isčezao.

Osjetio sam golemu tugu.
Očaj.

Jer taj majmun bio sam ja.

Dobar dio mog života
bio je takav.

Često sam se znao
zavlačiti u mrak sobe,
prespavati podne i ludilo oko sebe
dok ne obnovim
životne snage,
psihu da se ponovo suočim
s imbecilizmom svakodnevice,
zatvorom suludog sistema
u koji sam, kao po kazni Istočnog grijeha, bio
(u)bačen s Nebesa.

I tako, daleko od svog
prirodnog staništa,

kao u pjesmi narodnoj –
kanu mi suza niz obraz,
no ja je brzo sustigoh
i otrah dlanom
prije nego što je itko išta
primijetio.

Kada smo napustili zoo,
djeca su bila vrlo sretna – 
napokon su vidjela žive
afričke stvorove!

No, ja sam trebao piće.

Sjeli smo na kolače.
Strusio sam pivu u sekundi, a odmah
zatim i drugu.

Kada sam naručio treću,
žena je pitala:

– Što ti je, jesi li dobro?
(Ona inače često postavlja to pitanje.)

Bez previše objašnjavanja,
povukao sam dug gutljaj iz treće boce
i odgovorio:

Sada je bolje...


Mnogo bolje...



------------------------------------------
 Uskršnje jutro / 5.4.2026.