IZ KATALOGA

 

 

… uopće nisan tija pisat o ovomenu, pa će možda sve ovo ispast nako – ni vamo ni tamo – ali ajde, šta je tu je.
Dogodilo se, naime, da san se uvatija u koštac s državon, a to ti je posal ka da se rveš s hobotnicon u mulju. Tražija san neka dokumenta, prevrta po starin papirima i katalogima, kadli naletin na jednoga čovika s kin san dilija sobu još tamo na artkampu u Auidu, u Rumunjskoj. Zva se Pataj Pal. Mađar.

Otvorin ti ja katalog – “Tvorba Pavla Patajova” – a unutra sve lipo, u boji, sjajni papir, četri jezika, dvadeset stranica, ka da je najmanje Mikelanđelo iz Malog Mista, a ne penzionirani profa geografije. I čitan ja tako kako se čovik u poznin godinama vratija svojoj prvoj jubavi – pituranju. Bivši nastavnik geografije (jedno virme i direktor škole u Segedu) ima katalog da ti pamet stane. Lipši nego šta ćemo ga ikad imat i ti i ja, moj lipi hrvatski genije.

E, kad si mlad i zelen, taka te nepravda ušćine za srce ka studen bura ispod kaputa. Posli otupiš. Oguglaš. Dođe ti svejedno. Svatiš da je igra od početka namištena i da će mediokriteti, štreberčine, uporni mravi šta cili život skupljaju potvrde i pečate, dica kulturni radnika i svakakvi sivonjski trudbenici – svi oni uvik imat deblje monografije, raskošnije kataloge i više boje nego oni šta stvarno imaju iskru u sebi.

A tekstovi u tin katalogima! Gospe moja! Sve sami panegirici. “Istaknuti kritičar”, “uvaženi povjesničar umjetnosti”, “kustos”, “teoretičar vizualnoga”… sve jedan do drugog ližu brkove i mažu taštinu upornoj osrednjosti ka frigane lignje maslinovin uljen.
Para vrti di burgija neće, moj sinko. To znamo odavna.

I zapanti ovo šta ću ti reć, moj mladi rvacki genije: količina talenta uvik je obrnuto proporcionalna želji za uspjehon. Uvik. Ama baš uvik.
To su ti govorili i Šop i Brodski, samo ih niko nije sluša jerbo judi više volu tapšanje po ramenu nego istinu.

Ako devedeset odsto svita čine mediokriteti, a ti od nji iskaš priznanje, onda se tribaš zapitat – a ča si ti zapravo?

Evo, složija san bevandu, popija guc, pa iz puke znatiželje utipka ime toga Pataj Pala u tražilicu. Nigdi ništa. Ni zuc. Vrime ga izilo ka moljac staru šubaru. Rođen je tridesettreće, pa će bit da je odavno  krepa.

I tako, preda menon stoji jedno od ritki svjedočanstava o čoviku i o njegovu netalentu. Dođe mi da ga spalin. Za njegovo dobro, a vala i za moje. Isto tako gledan i one monografije Bahuneka i Dogana šta mi stoju u vitrini ka dva debela uhljeba na šalteru. Smetaju mi. Zakrčuju mi put prema asketizmu, prema praznoj i prozračnoj sobi di čovik more disat bez da ga zatrpava tuđe bezdarje ukoričeno u tvrdi uvez.

Viška predmeti. Eto šta su.

“Nemoj”, šapće neki glasić. “Mogu nekome poslužit.”

“Mogu kurac”, odgovorin mu ja. “To ne vridi ičijeg vrimena.”

Zapravo, najradije bi uzeja škarice pa sve to isicka u komadiće i napravija od tega pravu umjetnost, iskonsku, divju, ka šta je Picasso činija od otpada i starih pizdarija koje su drugi bacili na smetlište.
Moga bi.
Al neću.

Katalog započinje ovako: “PP is the master of his town, Bekescsaba.”

A malo dalje: “Fascinated forever by his homeland…”
…pa onda o nekakvon transilvanijskon putovanju i mirisu Körösa ka “fascinantnon paradoksu umjetnosti”.

Zauvijek fasciniran svojon domovinon. A moš mislit.
Prvo – bija san u Bekešabi. Selendra ravna ka daska za peglanje.
Drugo – ne znan kakav to čovik more izvuć inspiraciju iz onoga ravnoga mađarskog pejzaža di ti i pas zamre od dosade gledajući horizont.

I tu se probudi onaj ponosni Hrvat u meni.
E, lipa naša!
Tu imaš šta gledat. Tu te priroda zgrabi za vrat i prodrma. Kamen, more, škrape, bori, magla po Velebitu, modrina šta te uvatila za grlo. Kakav mađarski krajolik, da prostiš.

Jedno vrime bija san se napalija na ideju da sidnen u auto – možda u kedija, možda u kakvi stari kombi – pa đir po Hrvatskoj.
Vozi, stani, naslikaj.
A vidi motiva! Stani. Naslikaj. Pa dalje.
Sve in vivo, jasno. U živo. Plein air, kako bi rekli oni šta vole francuske riči više nego kruva. Po viđenju. Po oku. Jerbo i ptice na grani već znaju da bez promatrača nema ni kvantne fizike ni slike ni ičega.

Korespondirat s krajolikon. Uvatit energiju mista. Zarobit dušu krajolika u boji.

E, za to triba ludila. Prave vrste ludila.
Ka Werner Herzog u Fitzcarraldu – vuče parobrod kroz peruansku prašumu samo zato šta je neki luđak tija operu usrid džungle. Ajme majko. Kakvo veličanstveno ludilo.

Ili ka Alberto Cristini šta je slika Veneciju iz mora još četrdesetsedme. Ona fotografija di viri iz vode ka Triton sa štafelajen – e, to je to, prava munjola. Smišno, tužno i veliko u isti mah.

Pripaljujen cigar.

Pripaljujen i katalog. Adio Pataj Pal! Vječni ti pokoj duši.

Amin.

 

Dodatak:

Vrime je šparoga, pa da pridodan novu rič iz Hucovog ričnika neologizama.

ŠPAROGONJA - čovik koji iđe u šaproge dok mu u dvoru kum u kužini jebaje ženu.