
The Blue Flood (1993.) 80x100cm, Oil on canvas
I’m sitting here,
going through my archive.
I just found this
photo…
a painting I did as a student.
It was an assignment that the professor gave me.
I never wanted to do it.
So I finished it in an hour
and went on to paint something
I actually cared about.
Now I’m looking at it
again—
(and it’s not such a bad painting, anyway)
and it reminds me
of my night walks
through the old town,
of basements and
half-underground apartments
you could glimpse inside.
My always-curious eye
was searching for something worth seeing,
something picturesque,
something to notice, remember,
and maybe paint.
Passing by windows,
I would steal a look inside—
and there would usually be
a lone man sitting,
with his bottle,
just like the man
in this painting.
Pain-thing.
Yeah.
And as the years go
by—
and the tears go by—
on my night walks
through old European cities,
and the suburbs too,
I began to see
more and more
of these lonely people.
Like a big blue flood.
Like a plague.
Like an avalanche.
Atomized, broken
people,
with a bottle,
in some shitty apartment,
with cheap wine,
or cheap brandy, I suppose.
The same scene, really
you can find in expensive apartments too.
The only difference
is the price
and the quality of alcohol.
But that makes no real difference anyway.
All of them
have given up—
on life, on women,
on shitty ideals,
false and deceiving religion,
on pain or happiness,
on joy and meaning,
on this world.
Ready only to drink,
and by drinking
to dull the sharp edge
of existence.
Ready only
to fade out,
to collapse into sleep—
harder and deeper each time.
And maybe, finally,
to die in their sleep,
and in death
to dream
of some better
and more just world.
----------------------------------------------------------
PLAVA PREPLAVA
Sjedim ovdje i
kopam po arhivu.
Upravo sam
našao ovu fotografiju.
To je slika koju sam naslikao kao student.
Školski zadatak po kojem doista nisam
želio drviti.
Zbrzao sam i završio je za sat vremena
pa otišao slikati nešto
što me uistinu zanimalo.
Sada opet
gledam tu sliku —
i to s nije uopće loša slika, ustvari.
Podsjeća me
na beskrajne noćne šetnje
po gornjem gradu,
na podrume i
suterenske stanove
u koje sam zavirivao.
Moje vazda radoznalo
oko
uvijek je tražilo nešto vrijedno gledanja,
nešto pitoreskno,
nešto za primijetiti, zapamtiti,
i možda naslikati.
Prolazeći
pokraj prozora,
zavirio bih unutra—
i tamo bi obično sjedio
neki usamljeni čovjek,
sa svojom bocom,
baš poput čovjeka
na slici.
Pain-thing.
Da.
And as years
go by—
and tears go by —
u tim mojim noćnim šetnjama
po starim europskim gradovima,
ali i zastrašujućim predgrađima,
počeo sam viđati
sve više i više
osamljenika.
Nadošlo je…
Kao veliki
plavi val.
Kao kuga.
Kao lavina.
Atomizirani,
slomljeni pojedinci,
s bocom,
u nekom jadnom stanu,
s pivom,
jeftinim vinom,
i još jeftinijom rakijom.
Istu tu scenu,
zapravo,
možeš naći i u skupim stanovima.
Jedina je razlika
u cijeni
i kakvoći pića.
No to ionako ne čini bitnu razliku.
Svi ti ljudi su
odustali—
od života, od žena,
od podvaljenih ideala,
obmanjujuće religije,
od boli ili sreće,
brižno iskonstruiranog smisla
tuđih mozgova.
Pripravni su
samo piti,
i pijenjem
tupiti oštricu
postojanja,
svakodnevice.
Spremni samo
nestajati,
urušavati se u san—
sve tvrđi i dublji svaki put.
I možda, na
kraju,
umrijeti u snu,
i u smrti
sanjati
neki bolji
i pravedniji svijet.
---
Velika Britanija 2018. godine imenovala prvu ministricu za usamljenost na svijetu
I možda, naposljetku,
OdgovoriIzbrišida umru u snu,
i u smrti
da sanjaju…
o nekom boljem,
i pravednijem svijetu.........Varaš se ako misliš da postoji bolji i pravedniji svijet.......Ovaj pogled sa slike je "prazan" i bez nade. Umoran
Ima ali bez viška patetike. Obavezna lektira na postdiplomskom studiju primijenjene dekadencije, kad EU bude financirala ja mogu prepjevati na njemačkom, a Ana ili neka druga koja te bespogovorno voli na hrvatski. Usput, vjerojatno znaš da se Buku jako sviđao njegov njemački prevoditelj "Jebote, bolje si skužio bit napisanog od mene.", kao i mislim Vojvođanin, sve brže zaboravljam, valjda u duhu tvoje pjesme, nisam zaboravio kako se pokojni Džamonja, pričali su mi 2019. u Sarajevu kad sam ga spomenuo, hvalio da mu je Buk platio piće i potpisao račun tamo kad je bio kod kćerke u Americi, inače Dariju sam uvijek zavidio, ne kako je pisao, mada nije bio loš, niti što je mogao puno popiti i nije varao poput pokojnog akademika Sidrana, ono zahukta se i on nestane, nego što je dobio najbolju žensku posvetu nekom književniku ikad, uz naravno "Veliki pjesnik" Bukowskom od one manje važne Linde, Linde King, sjajan pjesnički portret. U priči se radi kako je našoj junakinji u kavani prišao ružan buljooki krezubi tip koji je bazdio na alkohol i rekao:"Djevojko, čekam te sutra u četiri popodne kod vječne vatre." I zamislite budalu, sredila se i došla ta cura, mada nije bilo niti jednog valjanog argumenta "za" niti je znala o kome se radi, valjda je zanimalo kako može postojati netko tako blesav i bez i najmanje mjere samokritičnosti, naravno, zaboravio sam i kako se teta zove, kažu da dobro piše i neko je ime u BiH ;)
OdgovoriIzbrišiPrilažem:
OdgovoriIzbrišiTheresa May (tadašnja premijerka) imenovala je Tracey Crouch za prvu "Ministricu za usamljenost" u siječnju 2018.. Crouch je već bila ministrica sporta i civilnog društva, pa je ovo bilo dodatno zaduženje.
Zašto?
Nakon što je studija pokazala da više od 9 milijuna Britanaca uvijek ili često osjeća usamljenost. To je otprilike svaka sedma osoba.
Povod je bila i Komisija za usamljenost Jo Cox – laburističke zastupnice koja je ubijena 2016. Cox je prije smrti zagovarala upravo ovo – da se usamljenost tretira kao ozbiljan društveni i javnozdravstveni problem.
Koliko je ozbiljno?
Istraživanja su pokazala da je utjecaj usamljenosti na zdravlje jednak pušenju 15 cigareta dnevno, pa čak i veći od pretilosti. Zato su to nazivali "epidemijom".
Što je ministrica radila?
Crouch je koordinirala strategiju kroz desetak vladinih odjela – od zdravstva do stambene politike. Uloženo je preko 80 milijuna funti u projekte suzbijanja usamljenosti.
A danas?
Funkcija i dalje postoji, iako su se ministri mijenjali. Trenutno je Stephanie Peacock ministrica za usamljenost i društvenu povezanost (imenovana 2024/2025.). I dalje postoji parlamentarna grupa koja se time bavi.
Ono što je meni posebno zanimljivo jest da su otkrili kako su mladi (16-24) zapravo usamljeniji od starijih. I da je digitalna povezanost često lažna: ljudi misle da imaju 200 prijatelja na Instagramu, ali kad im zatreba pravi razgovor – nemaju nikoga.