Skučeno skućen Čečen u 18 kvadrata

 

Sinoć, dok se pun mjesec nije prošetao
čitavom dužinom prozora, nije bilo spavanja.
Ustao sam iz kreveta, sjeo na fotelju
i satima skrolao videa
ljudskog nasilja.

U prometu, u barovima, na ulicama,
učionicama…
Fizički obračuni, svugdje!

Glupo i nespretno šaketanje,
čupanje za kosu,
pucnjevi,
probadanja nožem,
neizostavna Karen
i sve nijanse mahnitosti,
od predškolske do poodmakle dobi,
bez iznimke
crni, bijeli, žuti…

Skrolao sam, jurio kroz nasilje
kao Niki Lauda,
promatrao u ljudima ono najgore.

Naravno, nije prošlo ni bez
Epsteinovih užasa,
Gaze, Jemena…
Kadrove iz koncentracijskih logora
algoritam je ponudio kada
sam već počeo gubiti
zainteresiranost.  

Poslije sam prešao na videe prirode:
razorna tornada, cunamiji, bujice
i ljudi koje odnosi voda
kao zahodski
splash. 

Oko tri pokušao sam Brahmsovom
uspavankom za dijete u meni,
ali dijete u meni već je odnijela bujica
na obalu drugog kontinenta,
kao tijelo trogodišnjeg
Alana Kurdija.
Sjećaš li se? Ne? 2015. godina,
crvena majica, kratke sive hlače,
tenisice na nogama.
Leži licem prema dolje.
Valići ga legano zapljuskuju.
Sredozemno more
ispljunulo ga je na pijesak
turske plaže u Bodrumu.
Fotografija je obišla svijet,
i naravno zaobišla ko-
lektivno sjećanje.

Nisam skrolao dalje.

Oko pola četiri
vratio sam se natrag u krevet i molio
milostivom Bogu
da umrem u nenasilnom snu
i ondje zauvijek pronađem mir.

No probudio sam se,
opet u ovom ćumezu,
i pišem:

Na Kvatriću kiši,
u Sloboštini sunčano,
u Dubravi magla,
na Ferenščici promjenjivo,
u Trnju pak ispod nule.

Zapadni dio grada pod opsadom snijega,
na jugu Zagreba velika suša,
vrućine iznad 39.

Ponedjeljak mi dolazi kao kasapin
s britvom,
utorak kao baron Münchhausen jašući na bombi,
srijeda kao krepana riba,
četvrtak kao lisica koju progoni
čopor engleskih goniča,
petak kao deep relief u lumbalnom
dijelu kralježnice,
subota kao Eros Ramazzotti
i “E' per te”, ali i
bataljon cajki u minjaku.

Nedjeljom ne radimo.