LOKALNI INCIDENT

 

Žega. Sparina. Pakal.

Izađen iz kuće tek oko osan uri. Cili dan se kuvaš ka brujetić na laganoj vatri, pa čekaš da sunce malo popusti. A ono neće. Samo promini kut iz kojeg te peče.

Muvan se malo gradon. Jedva dišen. Napižđen san od vrimena, a još više od običaja.

Furešti glavinjaju gori-doli, crveni u licu ka kuvani rakovi, vonjaju po onin svojim kremama protiv sunca. Jedni škljocaju, drugi bulje u mobitele, treći se vuku za vodičen ka pačići.

Dođen do katedrale.

Naravski, i tamo furešti.

A jedan mali štrumf nabija balun od zid, pravo u vodskok Gospe od Cvića. Tup. Tup. Tup.

Priđen. Uzmen mu balun.

Mali me gleda.

Dođe ćaća.

"A?"

Samo ga gledan i kimnen glavon.

"What's the problem?", pita on.

"E problem, nego da je problem."

On trepće.

"This is... eklezia! No balun, no igra ovdi, disiz sakralni objekt, kapiši, tovare?"

Gleda me. Ka da je svatija svaku treću rič, a opet nijednu.

Pa mu nacrtan.

"No football in front of Cathedral."

"Okay."

"No, nije okej. You have to... kako se ono kaže... bit ponizan. Respect. Razumiš?"

"Yes. Now give me back the ball."

" Oćeš ball?“

"Yes."

"Ok.“

"Izvadin nož iz žepa i zabijen ga u balun ka u zreli četrun.

Psssssss….

Amer izbečija oči ka dva kumpira. Mali se ukočija. Njegova debela gospoja gleda u me ka da vidi samoga đavla, pa ne zna bi li se prikrstila, zvala policiju ili odma psihijatrija na Firule.

Pružin mu oni smežurani mjeh.

“ Here you are.”

Okrenen se i pođen.

I dobacin priko ramena, da utvrdimo gradivo:

" Have some respect."

Kad san uša u prvu kalu, prasnen u smij.

Jebate, kako je lako, mislin si,  glumit  da si veći katolik od Pape, veći Rvat od Hrvata, veći poštenjak od sv. Petra, fetiviji Splićanin od Smoje… Uđeš u ulogu i luduješ ka fanatik za nešto do čega ti zapravo nije stalo. Jer uloga je uvik lakša od života. Lakša od življenja vlastitih ideala. Vire. Uvjerenja.

I još nešto da van za kraj rečen: jebite se, HAJDUK ŽIVI VJEČNO!