DA VINCIJEVO POSLJEDNJE POČIVALIŠTE

… čitam vijesti i nakon dnevno-političkih budalaština nailazim na rubriku KALENDAR.

Rođen jedan od najvećih genijalaca… 

Ne otvaram članak. Ipak sam ja jedan od najvećih stručnjaka za Da Vincija i renesansu na ovim prostorima, već se tragom vijesti prepuštam sjećanju…

-------------------------------------

Vozili smo se satima iz Pariza.
A onda smo stali.
Amboise.

Izvadili smo hranu:
kobasice, sireve, guščju paštetu, kruh —
i sjeli na prostirku kraj rijeke.

Iza nas je stajao stari grad s dvorcem na vrhu.
Nisam ništa znao —
ni o gradu,
ni o dvorcu na brdu.

Jeo sam najsmrdljiviji francuski sir
i uživao
u diskrepanciji
između vonja i okusa.

Vonj smrdljivih čarapa
Brevibacterium linens
bauštelca iz Jajca
što se nije oprao tjedan dana,
stopljen s vonjem mokre ovčje vune,
podruma u kojem trunu krumpiri,
te slatkaste truleži
mlijeka…

Okus pun, mastan,
slan i životinjski,
s primjesom goveđeg loja…

Tekstura meka, mazljiva,
poput gnojnog apscesa
koji je napokon sazrio…

— Milina!

Jeli smo
i smijali se.
To je bio naš privatni običaj —
smijati se, katkad i do suza.

A u pozadini je stajao grad s dvorcem na brdu
gdje je vječno počivao stari majstor renesanse.

-------------------------------------

Trebao mi je, čitav niz godina da zastanem i pomislim: ok, da Vinci je odapeo. Ali gdje? Gdje je odapeo? I koliko je imao godina u trenutku odapnuća?

Da se smrti nije bojao, to sam znao. „Pa dobro bogamu, jedno iskustvo više“, rekao je. „Dođi, spreman sam. Čekam!“

I smrt je došla kao Salaì s konjskom erekcijom. Imala je Mona Lisin osmijeh.

Leonardo nije plaćao mirovinsko osiguranje niti posmrtnu pripomoć. Nametnulo se pitanje: tko će dovraga podmiriti troškove ukopa?

-------------------------------------

Pojeli smo i otišli do gradića.
Gradić nije imao vibru.
Duša mu je bila sažvakana.
Pravo provincijsko govno.

Sjeli smo u kafić. Naručili:
„An kafe sil vu ple.“
Zidovi su bili okrečeni u jarko narančasto.
Na njima su visile dekorativne sličice
domorodačkih motiva:
slamnati krovovi, ovalne kućice, tanke siluete crnaca
što gmižu unaokolo kao insekti.

Izgledalo je kao nešto iz Emmezete.

Konobarica koja nas je posluživala
bila je vitka Senegalka, tupa i nezainteresirana
izraza lica.

Srknuli smo kavu
i nastavili za Bordeaux.
Nismo se željeli zadržavati. Čekao
nas je Život. Čekale su nas
Velike stvari.

-----------------------------------------------

Naravno, dobro sam poznavao tu sliku: Franjo I nadvija se nad upravo izdahnulim Leonardom. Ingres se doista potrudio uprizoriti događaj, ali sve je tu previše uredno, previše posloženo, kazališno. Pače, mizanscenski. Kao da smrt, ta jedina stvar koja uporno izmiče režiji, ovdje ipak pristaje stati na oznaku i odigrati svoju ulogu.

No sve je to miljama udaljeno od stvarnosti — ne samo od onoga što se dogodilo, nego i od načina na koji se dogodilo. Nema tu nereda, nema nespretnosti, nema one banalne fiziologije umiranja. Umjesto toga — kompozicija. Umjesto istine — slika istine.

Kazalište i kulise.

Kad kažem Spartak — ne pomišljam na povijesnu ličnost, nego na Kirka Douglasa kako razapet umire na Via Appia.

Kad velim Michelangelo — vidim Charltona Hestona kako mu kapa boja u oči dok se bori sa stropom.

Kad velim Madonna, ne pomislim na Bogorodicu, nego na spot, koreografiju, kadar i pop zvijezdu koja pjeva Like a Prayer dok drpa crnog Krista.

Sranje.

Ali to čak više nije ni imitacija stvarnog. To je konstrukcija koja nema potrebu za originalom. Laž koja ne skriva da je laž, nego računa na to da će biti prihvaćena kao uvjerljivija verzija istine.

Pročišćena i komprimirana verzija istine!

Jer stvarnost je nespretna, nesavršena, prljava, kaotična, sluzava, vonjava  — počesto nepodnošljivo kanalizacijski odvratna.
Hiperrealnost je čista, čitka, kompozicijski savršena.

I nadasve — isplativa.

Poput onih Mihanovićevih morskih pejzaža, gdje barke lebde u beskrajnom spokoju i čistoći Jadrana koji se samo pretvara da je more. Sve je na svom mjestu, sve je savršeno — i ništa nije istinito.

Redukcija je preduvjet superuvjerljivosti. Pojednostavljena stvarnost lišena je otpora i suvišnih detalja kako bi nam „umjetnički“ proizvod lakše kliznuo u svijest, kako bismo ga lakše shvatili, konzumirali i probavili. Ona izbacuje sve što smeta: smrad, nepravilne crte lica, dosadu, loše osvjetljenje, neugodne obiteljske istine — sve ono o čemu se ne govori, što se skriva. Ona u potpunosti zadovoljava naša konformističko-hedonistička očekivanja poput savršene kurve.

I zato tako dobro funkcionira.

-----------------------------------------------

Leonardo da Vinci umro je 2. svibnja 1519. godine, u dvorcu Clos Lucé, u mjestu Cloux, kraj Amboise.

Imao je 67 godina — visoka dob za ondašnje vrijeme, gotovo luksuz trajanja.

-----------------------------------------------

Jeli smo kobasice,
smrdljivi sir,
a Loire je lijeno oticala svojim koritom.

I smijali smo se, kako rekoh
iz običaja,
do suza.

I to smo radili najbolje.