P. Valek
Koliko TV
voditelja u ovom trenutku započinje vijest
istom rečenicom?
Koliko ljudi u
ovom trenutku papagajski ponavlja
neku izreku, parolu svog idola, ideološke ljubavi, gurua?
Koliko njih
upravo završava komentar s:
„Pametnom dosta.“
„Neka pati koga smeta.“
„Leftardi na aparatima.“
Carpe diem.
Seize the day.
„Jadan si,
idi pa se leči.“
Uz neizostavne
emotikone koji
plaču od smijeha.
Koliko ljudi u
ovom trenutku nosi iste majice,
iste haljine, iste hlače,
poput hodajućih reklama
vlasnika velikih brendova koji ih doslovno preziru?
Koliko žena
upravo prima injekciju botoksa u svoje
obraze?
Koliko njih
reže usne, sise, trpa filere pod kožu
da bi zadovoljile standarde ljepote?
Porno-ljepote?
Koliko ljudi
upravo bira isti GIF
da ti čestita rođendan,
vjerski praznik,
pobjedu,
bilo što?
Koliko ljudi u
ovom trenutku šera isti meme
koji nemoćno ismijava am. predsjednika ili nekog desetog?
Koliko
srednjoškolaca, upravo, u ovom ranom proljetnom
subotnjem jutru,
dok vani mirišu jorgovani,
a daljine zovu netaknutom divljinom
sjedi u
zagušljivim prostorijama
centara za poduku što pripremaju za državnu maturu
i prijemne ispite
da bi uspješno upisali fakultet svojih roditelja
i nastavili dobro uhodani
posao
koji traje već tri-četiri
generacije?
Koliko sredovječnih
kćeri i sinova
u ovom
trenutku sluša starumajku kako
po tko zna koji put vrti istu dosadnu priču o… —
a da još nije oboljela od Alzheimera?
I koliko ću
ja, dovraga, još morati slušati Štefa
kako na posve identičan način,
istim riječima,
istom sintaksom,
istom psovkom,
istom emocijom,
nariče nad svojom jadnom sudbinom
i proklinje vlastitu obitelj?
I koliko ću
još puta morati slušati trenera
kako mi,
doslovno istim riječima,
usporenim glasom automata slabe memorije,
dvadeset i osmi put veliča uspjehe
osrednjih sportaša?
I koliko ću
još morati slušati Rudačeve repeticije,
jadikovke jer mu je Štef zel
pet metri
zemlje, a žena ga
tlači k'o
kompresor.
I koliko ću
još puta, čovječe,
morati slušati vapaj njegove žene Bare
da je on zbilja ozbiljan alkoholičar
koji skriva piće po kući
i da će ga jednog dana pronaći doslovno mrtvog,
ali i mrtvog-pijanog,
u jarku?
I koliko će
još puta Erika, u vremenu
zamrznute frizure, krenuti
najkraćim putem na posao,
Đuro u dućan,
a njihova djeca u školu?
Koliko ću još
puta morati slušati tvoje cendranje:
da samo radiš, radiš, i opet radiš,
da nemaš vremena za sebe,
da ne znaš kako drugi sve to stižu,
da kroz dane ideš kao na autopilotu,
da te šef mobingira, a podčinjeni
ne znaju svoj
posao.
Koliko još o
tvom išijasu, štitnjači, srcu —
sve istim glasom, istim riječima,
istim umornim uzdahom,
kao pokvarena traka koja se vrti godinama.
I koliko će
još dugo sve te knjige na policama
fingirati nečiji intelektualni život,
prašnjave i nepročitane,
dok ih jednog dana potomstvo
ravnodušno ne pobaca u smeće
i ne proda stan?
Ništa nije ostalo
od originalnosti. Ako
je ikada i
bilo neke.
Zombiji istosti tumaraju ulicama.
Borg je došao.
Da ostane.
Otpor je uzaludan.

Star Trek: The Next Generation je ključna. Borg je kolektivna svijest koja briše individualnost i asimilira sve u sebe. Ovdje to nije znanstvena fantastika nego metafora stvarnosti: sustav (medijski, društveni , kulturni) koji sve pretvara u istu masu, u isto mišljenje, isti ukus, isti jezik, isti identitet, a to Borgovo "otpor je uzaludan" je samo znakovita sintagma kako, kada i zašto gubimo individualnost. Svi smo mi vrlo strpljivi mediokritete.......HUČE ja te volim i takvog opakog , to znaš @A
OdgovoriIzbrišicorr: mediokriteti ( ovdje nema mogućnosti popravka , na žalost )
OdgovoriIzbriši