KONSTANTA ISTOSTI

 P. Valek

 

Koliko TV voditelja u ovom trenutku započinje vijest
istom rečenicom? 

Koliko ljudi u ovom trenutku papagajski ponavlja
neku izreku, parolu svog idola, ideološke ljubavi, gurua?

Koliko njih upravo završava komentar s:
„Pametnom dosta.“
„Neka pati koga smeta.“
„Leftardi na aparatima.“
Carpe diem.
Seize the day.
„Jadan si,
idi pa se leči.“
Uz neizostavne emotikone koji
plaču od smijeha.

Koliko ljudi u ovom trenutku nosi iste majice,
iste haljine, iste hlače,
poput hodajućih reklama
vlasnika velikih brendova koji ih doslovno preziru?

Koliko žena upravo prima injekciju botoksa u svoje
obraze?
Koliko njih reže usne, sise, trpa filere pod kožu
da bi zadovoljile standarde ljepote?
Porno-ljepote?

Koliko ljudi upravo bira isti GIF
da ti čestita rođendan,
vjerski praznik,
pobjedu,
bilo što?

Koliko ljudi u ovom trenutku šera isti meme
koji nemoćno ismijava am. predsjednika ili nekog desetog?

Koliko srednjoškolaca, upravo, u ovom ranom proljetnom
subotnjem jutru,
dok vani mirišu jorgovani,
a daljine zovu netaknutom divljinom
sjedi u zagušljivim prostorijama
centara za poduku što pripremaju za državnu maturu
i prijemne ispite
da bi uspješno upisali fakultet svojih roditelja
i nastavili dobro uhodani
posao
koji traje već tri-četiri
generacije?

Koliko sredovječnih kćeri i sinova
u ovom trenutku sluša starumajku kako
po tko zna koji put vrti istu dosadnu priču o…  —
a da još nije oboljela od Alzheimera?

I koliko ću ja, dovraga, još morati slušati Štefa
kako na posve identičan način,
istim riječima,
istom sintaksom,
istom psovkom,
istom emocijom,
nariče nad svojom jadnom sudbinom
i proklinje vlastitu obitelj?

I koliko ću još puta morati slušati trenera
kako mi,
doslovno istim riječima,
usporenim glasom automata slabe memorije,
dvadeset i osmi put veliča uspjehe
osrednjih sportaša?

I koliko ću još morati slušati Rudačeve repeticije,
jadikovke jer mu je Štef zel  
pet metri zemlje, a žena ga
tlači k'o kompresor.

I koliko ću još puta, čovječe,
morati slušati vapaj njegove žene Bare
da je on zbilja ozbiljan alkoholičar
koji skriva piće po kući
i da će ga jednog dana pronaći doslovno mrtvog,
ali i mrtvog-pijanog,
u jarku?

I koliko će još puta Erika, u vremenu
zamrznute frizure, krenuti
najkraćim putem na posao,
Đuro u dućan,
a njihova djeca u školu?

Koliko ću još puta morati slušati tvoje cendranje:
da samo radiš, radiš, i opet radiš,
da nemaš vremena za sebe,
da ne znaš kako drugi sve to stižu,
da kroz dane ideš kao na autopilotu,
da te šef mobingira, a podčinjeni
ne znaju svoj posao.

Koliko još o tvom išijasu, štitnjači, srcu —
sve istim glasom, istim riječima,
istim umornim uzdahom,
kao pokvarena traka koja se vrti godinama.

I koliko će još dugo sve te knjige na policama
fingirati nečiji intelektualni život,
prašnjave i nepročitane,
dok ih jednog dana potomstvo
ravnodušno ne pobaca u smeće
i ne proda stan?

Ništa nije ostalo od originalnosti. Ako
je ikada i bilo neke.

Zombiji istosti tumaraju ulicama. 

Borg je došao.
Da ostane.

 

Otpor je uzaludan.