Buljooki

Djeca imaju svoje Minis konjiće, ja imam svoj mini-bar! Saksofon lijeno cvili I'm in the mood for love. Posežem za bocom. Misli su mi raspršene kao pikule po podu jeftinog motela. Što da vam ispričam u ovo kratko vremena prije nego što moram dalje? A zapravo, uvijek moram dalje.

Pili smo na otvorenju izložbe nekog slikara. Tip je shodno svojoj visini radio male, jezive slike koje nitko priseban ne bi kupio. Ali bio je samostalni umjetnik, a ta vrsta ima obavezu barem jednom godišnje silovati javnost svojim radom. Sto slika, svake godine. Uredno me pozivao. Ja bih uredno došao i još urednije pio. Prije, a pogotovo poslije.

Mali je čak postigao nekakav uspjeh među onim kretenima iz struke. Muzej suvremene umjetnosti – konkretno dr. Vječnislav Zid - mu je otkupio dva rada. Često se hvalio time. To mu je došlo kao neki jebeni highlight umjetničkog života. Izjavljivao je da je slikarstvo mrtvo, da su video-artisti preuzeli igru, ali da je on uhvatio zadnji vlak. Njegovo stvaralaštvo moglo bi se okarakterizirati kao neki slikarski Arte Povera. Ne odustajući od kičice slikao bi na biločemu-  natron-papiru, kartonu, lesonitu, šperploči, starim daskama, iverici - spajao tekst i sliku, unosio rečenice, aforizme, citate, intimne misli, autoironične opaske ili banalne komentare iz svakodnevice. Bila je to kako neka kronika preživljavanja, borbe s institucijama, preispitivanja vlastitog talenta i starenja.  Čini se zanimljivo, ali iz svega je u konačnici izbijala ogromna frustracija što nije viši i više na skali prehrambenog lanca.

"Tvoja generacija", rekao bi i mahnuo onom svojom mlohavom ručicom. "Zalud..."

Donekle je bio u pravu, ali nije mi se dalo raspravljati. Davno sam digao ruke od likovnjaka. Što uopće razgovarati s ljudima koji se klistiraju i piju Domestos?

Ali pustimo malog. Dosadan je. Htio sam pričati o Buljokom.

Buljoki je bio njegov najbolji frend. Kipar. Sretali smo se na tim mizernim otvorenjima. Buljoki je točno znao kako se grize akademska mrva. Postati profesor na akademiji – to je bio plan. Mic po mic, izložbica, galerijica, uvučeš se ovom u šupak, onom popušiš kurac, vezica sim, vezica tam, i puf – evo ga u profesorskoj fotelji.

Ali Buljoki nije znao kako se fuka. Nije imao pojma o ženama.

Kada me vidio s Kiparicom, tip je skoro dobio infarkt. Njeno tijelo je bilo čista umjetnost. Isklesano. Grudi iz snova. Kad nas je vidio skupa, glas mu je pukao, utanjio se, počeo je pištati kao starac od devedeset godina pred crkvenim vratima.

Kiparica i ja smo se jedno vrijeme zbilja dobro zabavljali. Osim božanskog tijela, imala je ponešto talenta i sve u svemu bila je dobra duša.

Ja sam, s druge strane, bio na glasu kao krajnje zajeban tip. Još uvijek jesam.

Kad bih se pošteno oblokao, hvatao bih se telefona. Zvao bih ljude usred noći i vrijeđao ih. Slao bih im SMS-ove pune čistog, destiliranog prezira. Ako se ne bi javili, otišao bih im pod prozor i jebao mater, oca i cijelu obiteljsku lozu. Zasjeo bih na portafon dok nekome ne pukne film. Jednom me pokupila murja i odvela na detoksikaciju u Vrapče.

No, da se razumijemo: moji performansi imali su smisla. Htio sam ih razdrmati. Iz moje perspektive, svi su izgledali kao mrtvaci u staklenim sanducima. Probudite se, gnjide. Pogledajte se u ogledalo. U njihovim usranim životima falilo je uzbuđenja. Tko će im to dati ako neću ja?

Jedan se jajoglavi kreten nameračio da me tuži zbog poruka. Moj kum se pošteno oznojio da ga odgovori.

"Pusti ga, jajoglavi, pa to je sve zajebancija... kužiš?" Pokazao mu je poruke koje sam ja slao njemu. Tip je na kraju nevoljko odustao. Kum mu je morao polizati dupe da ga odobrovolji.

Te večeri, Kiparica je napravila bogovsku večeru. Pili smo vino, pušili i razgovarali. Muzika je bila smooth, baš ovaj saksofon s početka priče. Kiša je mlatila po predgrađu. Sjedio sam posve gol za stolom. Ona je, također gola, pjevušila i radila chicken curry.

Znao sam da sam obavio posao, ali to nije bila novost.

"Dobar kurac je dobar kurac", rekla je nakon što sam je obradio kao Canova.

Dakle, pio sam makedonski chardonnay, pušio cigaru i listao monografije iz njene biblioteke.

"Pa kad je prije Buljoki postao profesor?" povikao sam držeći njegovu debelu knjigu.

"Pa postao je", reče ona iz kuhinje, dometnuvši: "što misliš o njegovim radovima?"

Ah, žene. Uvijek ih zanima što mislim o ovome ili onome, kao da sam nekakav guru. Ja sam tek uguru.

"Imaš vrhunske sise", rekoh joj.

"Ozbiljno te pitam."

Iskreno, Buljoki mi nikad nije ulijevao povjerenje. Ni to njegovo fol nevino lice, ni onaj njegov jadni vokabular. Teško da je netko takav mogao stvoriti visoku umjetnost, a to je jedino što me još drži budnim. Bio bi dobar jedino da je nekad platio rundu. Ali nikad nije.

Prelistao sam knjigu. Fini papir, skup tisak. Red skulptura, pokoji šaljivi performans, pokoji pretenciozni video-rad. Uredno, čisto, sterilno. Relativno okej, ali bez ikakve erekcije. Baš za sveučilišnog profesora.

"Sve je to okej", rekoh, "ali bezmudo. Kao poezija nekog nobelovca."

"Ha-ha, kao poezija nobelovca..."

"Da. Kao Czesław Miłosz. Čista dosada."

"Slažem se", rekla je.

Prišla je stolu, uzela mi jaja u šaku, malo ih prođarala i uvalila mi jezik u usta.

"Ali zato si ti pravi jebač“, ponovila je očito nakon dugo vremena konačno pošteno zadovoljena.

Slažem se s Freudom. Sve što muškarac čini, čini da bi zadivio ženu. Cijeli se svijet vrti oko pičke. Zato imamo tehnički napredak, a duhovno smo ostali u špilji.

Odgegala se natrag u kuhinju, a moj je ostao stršati u zraku kao spomenik ljudskoj gluposti.

"Hej, ne može to tako", skočio sam sa stolca i krenuo za njom. Oborio sam je na pod među zdjele i ponovo smo se povalili.

U tih nekoliko mjeseci s njom bilo mi je toliko dobro da sam na trenutak pomislio kako bih mogao postati bolji čovjek. Odlučio sam da više neću vrijeđati ljude preko telefona. Mislim, neka žive svoje usrane živote kako hoće. Tko ih jebe. To je njihov odabir. Neka trunu u miru.