… uopće nisan tija pisat o ovomenu, pa će
možda sve ovo ispast nako – ni vamo ni tamo – ali ajde, šta je tu je.
Dogodilo se, naime, da san se uvatija u koštac s državon, a to ti je posal ka
da se rveš s hobotnicon u mulju. Tražija san neka dokumenta, prevrta po starin
papirima i katalogima, kadli naletin na jednoga čovika s kin san dilija sobu
još tamo na artkampu u Auidu, u Rumunjskoj. Zva se Pataj Pal. Mađar.
Otvorin ti ja katalog – “Tvorba Pavla
Patajova” – a unutra sve lipo, u boji, sjajni papir, četri jezika, dvadeset
stranica, ka da je najmanje Mikelanđelo iz Malog Mista, a ne penzionirani profa
geografije. I čitan ja tako kako se čovik u poznin godinama vratija svojoj
prvoj jubavi – pituranju. Bivši nastavnik geografije (jedno virme i direktor
škole u Segedu) ima katalog da ti pamet stane. Lipši nego šta ćemo ga ikad imat
i ti i ja, moj lipi hrvatski genije.
E, kad si mlad i zelen, taka te nepravda
ušćine za srce ka studen bura ispod kaputa. Posli otupiš. Oguglaš. Dođe ti
svejedno. Svatiš da je igra od početka namištena i da će mediokriteti,
štreberčine, uporni mravi šta cili život skupljaju potvrde i pečate, dica
kulturni radnika i svakakvi sivonjski trudbenici – svi oni uvik imat deblje
monografije, raskošnije kataloge i više boje nego oni šta stvarno imaju iskru u
sebi.
A tekstovi u tin katalogima! Gospe moja! Sve
sami panegirici. “Istaknuti kritičar”, “uvaženi povjesničar umjetnosti”,
“kustos”, “teoretičar vizualnoga”… sve jedan do drugog ližu brkove i mažu
taštinu upornoj osrednjosti ka frigane lignje maslinovin uljen.
Para vrti di burgija neće, moj sinko. To znamo odavna.
I zapanti ovo šta ću ti reć, moj mladi rvacki
genije: količina talenta uvik je obrnuto proporcionalna želji za uspjehon.
Uvik. Ama baš uvik.
To su ti govorili i Šop i Brodski, samo ih niko nije sluša jerbo judi više volu
tapšanje po ramenu nego istinu.
Ako devedeset odsto svita čine mediokriteti, a
ti od nji iskaš priznanje, onda se tribaš zapitat – a ča si ti zapravo?
Evo, složija san bevandu, popija guc, pa iz
puke znatiželje utipka ime toga Pataj Pala u tražilicu. Nigdi ništa. Ni zuc. Vrime
ga izilo ka moljac staru šubaru. Rođen je tridesettreće, pa će bit da je odavno krepa.
I tako, preda menon stoji jedno od ritki
svjedočanstava o čoviku i o njegovu netalentu. Dođe mi da ga spalin. Za njegovo
dobro, a vala i za moje. Isto tako gledan i one monografije Bahuneka i Dogana
šta mi stoju u vitrini ka dva debela uhljeba na šalteru. Smetaju mi. Zakrčuju
mi put prema asketizmu, prema praznoj i prozračnoj sobi di čovik more disat bez
da ga zatrpava tuđe bezdarje ukoričeno u tvrdi uvez.
Viška predmeti. Eto šta su.
“Nemoj”, šapće neki glasić. “Mogu nekome
poslužit.”
“Mogu kurac”, odgovorin mu ja. “To ne vridi ičijeg
vrimena.”
Zapravo, najradije bi uzeja škarice pa sve to
isicka u komadiće i napravija od tega pravu umjetnost, iskonsku, divju, ka šta
je Picasso činija od otpada i starih pizdarija koje su drugi bacili na
smetlište.
Moga bi.
Al neću.
Katalog započinje ovako: “PP is the master
of his town, Bekescsaba.”
A malo dalje: “Fascinated forever by his
homeland…”
…pa onda o nekakvon transilvanijskon putovanju i mirisu Körösa ka “fascinantnon
paradoksu umjetnosti”.
Zauvijek fasciniran svojon domovinon. A moš
mislit.
Prvo – bija san u Bekešabi. Selendra ravna ka daska za peglanje.
Drugo – ne znan kakav to čovik more izvuć inspiraciju iz onoga ravnoga
mađarskog pejzaža di ti i pas zamre od dosade gledajući horizont.
I tu se probudi onaj ponosni Hrvat u meni.
E, lipa naša!
Tu imaš šta gledat. Tu te priroda zgrabi za vrat i prodrma. Kamen, more,
škrape, bori, magla po Velebitu, modrina šta te uvatila za grlo. Kakav mađarski
krajolik, da prostiš.
Jedno vrime bija san se napalija na ideju da
sidnen u auto – možda u kedija, možda u kakvi stari kombi – pa đir po
Hrvatskoj.
Vozi, stani, naslikaj.
A vidi motiva! Stani. Naslikaj. Pa dalje.
Sve in vivo, jasno. U živo. Plein air, kako bi rekli oni šta vole francuske
riči više nego kruva. Po viđenju. Po oku. Jerbo i ptice na grani već znaju da
bez promatrača nema ni kvantne fizike ni slike ni ičega.
Korespondirat s krajolikon. Uvatit energiju
mista. Zarobit dušu krajolika u boji.
E, za to triba ludila. Prave vrste ludila.
Ka Werner Herzog u Fitzcarraldu – vuče parobrod kroz peruansku prašumu samo
zato šta je neki luđak tija operu usrid džungle. Ajme majko. Kakvo
veličanstveno ludilo.
Ili ka Alberto Cristini šta je slika Veneciju
iz mora još četrdesetsedme. Ona fotografija di viri iz vode ka Triton sa
štafelajen – e, to je to, prava munjola. Smišno, tužno i veliko u isti mah.
Pripaljujen cigar.
Pripaljujen i katalog. Adio Pataj Pal!
Vječni ti pokoj duši.
Amin.
Dodatak:
Vrime je šparoga, pa da pridodan novu rič iz Hucovog
ričnika neologizama.
ŠPAROGONJA - čovik koji iđe u šaproge dok mu u dvoru kum u kužini jebaje ženu.
