… ipak, najljepše je to sročio Matisse. Kada je nakon Francova pada i
povratka demokracije Guernica nakon 19 godina lutanja svijetom, napokon prebačena
iz američke MoMA-e* u Španjolsku (ali ne u Baskiju, već u madridski Prado, pa
zatim u Centar umjetnosti Reina Sofía), svi su bili ludo oduševljeni. I dok su povjesničari
umjetnosti i kustosi kao iz rukava sipali superlative,
„Guernica nije samo slika — to je krik u
sivom. Na tom platnu ne vrišti samo Baskija, već čitava civilizacija na rubu
samouništenja. Svaka figura — rana. Svaka sjena — rana na rani. Nema boje —
nema bijega. Nema nade. Krvavi žrtvenik dvadesetog stoljeća.“
Matisse se nagnuo prema gospođici iz Avignona i tiho prišapnuo: „Dva su
svjetska rata prošla, a nijedan nije ušao u moje slikarstvo.“ Shvaćate?
Uostalom, Guernica je previše sračunata gesta da bi bila dobra slika, više
je ilustracija no umjetničko djelo. Ipak, oko nje postoje dvije simpatične zgode.
Prva (apokrifna) zgoda
Kad je njemački časnik, gestapovac, u nekom pretresu ugledao Guernicu,
upitao je Picassa: „Vi ste ovo uradili?“ A Picasso je, na tragu Magrittea,
odgovorio: „Ne. To ste uradili vi!“ Doista, Ce n’est pas un bombardement.
Druga zgoda
Dok je Picasso u proljeće 1937. slikao taj kaos uništenja, zapravo moderno
čitanje Goyina Kolosa rata i Desastres de la guerra, pred platnom
su se za nj tukle Olga Hohlova i Marie-Thérèse Walter**. Picasso je ostao
dosljedan sebi. Nije intervenirao. Stajao je postrance i gledao kako se
zakonita žena i mlada ljubavnica mlate na podu, pa tko jači, taj kvači…
Frustrirani današnjim muško-ženskim odnosima, lako bismo mogli upasti u
romantičarsko snatrenje i ustvrditi da su ondašnje žene bile drugačijeg kova.
One nisu tražile kapitalizam u spavaćoj sobi, vezu bez trenja, pripitomljenog i
emocionalno ispeglanog rasplodnika, servisera za vlastite neuroze, sigurnost i sterilnu
udobnost suvremenog komfora.… Tražile su strast, vjetar, vatru i oluju!
Ispravnije je reći kako je sukob u pariškom atelijeru bio zapravo žestok
obračun na tržištu simboličkog kapitala. Dvije su se žene tukle za ekskluzivno
pravo na mjesto u orbiti genija, za status muze, za komadić besmrtnosti.
Danas se više nitko i ne tuče pred platnom – danas uostalom rijetko tko
slika, osim amatera, penzionera i razjebanih holivudskih zvijezda koji posežu
za art-terapijom ne bi li tako sanirali trenutačnu krizu identiteta. Danas
parovi rade na zdravoj komunikaciji, na emocionalnoj zrelosti, na disciplini
želje i upravljanju triggerima. Bijes se mora prevesti u pristojnu i
mirno izgovorenu rečenicu, a svaki se sukob ili razlika mora shvatiti kao
prilika za zajednički rad na odnosu. Kućanski se poslovi ujednačuju. Sve se
ujednačuje. Zahtjeva se reciprocitet u svemu. Romantični kaos zamijenila je
birokracija intime, a sudbonosni sudar dvaju svjetova pretvorio se u tihu
reviziju međusobne isplativosti. Ulaže se oprezno, sa sitnim ulogom, ugovorom o
povratu uloženog i klauzulom o bezbolnom izlazu.
Na kraju se sve svodi na razliku u tečaju: nekada je muškarac – čak i ako
nije bio Picasso, ili barem nešto zgodniji Modigliani – u toj razmjeni vrijedio
kao opasna, nepredvidiva Sudbina. Danas je tečaj stabilniji, ali znatno
skromniji: sveo se na sjeme i bankomat.
Mural Guernice u današnjoj Guernici
/Baskija
---
* MoMa, Museum of Modern Art u New Yorku
**Scena je uprizorena u osrednjem filmu Surviving Picasso, snimljenom prema memoarima
Françoise Gilot Život s Picassom.


Danas si edukativan ; Picasso, vrlo neugledna muška figura a žene se doslovno lijepile za njega .Jesu li voljele slikarstvo ili njegovih impozantnih 153 cm visine ? Znala sam podatak da je dizajnirao plakat za Bitku na Neretvi besplatno (!) tj samo za pakovanje najboljih vina . A taj podatak daje sliku o čovjeku iz druge perspektive.
OdgovoriIzbrišiUsudio bih se reći kako dugo nisam pročitao zreliju i sveobuhvatniju kritiku... ne znam više čega; valjda onog što još ponekad nazivamo životom iz perspektive spolnosti, a sadržana je u pretposljednjem odlomku. Pozdrav :)
OdgovoriIzbriši