POSAL.HR
Sidim s
načelnikom općine, Bukarom. Čovik se napuhnija ka da u iston trinu otvara tri dič'ja
vrtića i kozmodrom u Bukovici.
– Za spomenik prvom hrvatskom pricidniku stovarili smo cili
kamion evra – fali se.
Pitan
ga:
– A tko će napraviti kip?
Bukara
se isprsi:
– A ko?! Naš čovik, Stipe Satarica! A postolje od bračkog kamena izradit
će grobar Anto Pavlica.
Lokalni
kipar-amater i grobar.
Što bi
uopće moglo poći po zlu? I tu, umjesto da prešutim, uputim značajnu
kritiku.
Počnem govoriti kako F.T. nema poštenog spomenika otkako
nam je napaćene države. Sve što je dosad napravljeno, napravljeno je diletantski.
Ne samo da je diletantski, već je groteskno do te mjere kao da se neko šprda s
našin Franjom. I tu razinu šprdancije nije u stanju osmislit čak niti najbolesniji
antihrvatski um na najjačim drogama.
– Ne, nije to art brut, nisu to ni Hlebine niti baba
Penavuša. To je, ne znam kako da se izrazim…
(To je najniži i najprimitivniji krkanski impuls za
izvlačenjem love iz državne kase. Doduše, F.T. je rodonačelnik tog kriminalno-koruptivnog
modela pa – kakav predsjednik, takav
i spomenik. Naravno, neću to izreći nego i dalje glumim naivnog nezadovoljnika.
Valja tog Bukaru na tihoj vatrici peći.)
U rečenice ubacujem i ponešto zagrebačkog dijalekta. Jer
kada kvarni vlaj začuje purgersko dociranje u
vlastitoj prčvarnici, to mu padne teže nego ukinuće svih europskih
poticaja.
– E, čovik moj, ja fakat ne kužin zakaj općinari ne uzmu strenđera
da jin napravi Franju. Da ih ka od krvi i mesa gleda s lokanog Piazza della
Signoria. Instagram je pun kipara naturalista, realista, hiperrealista. A ti frajeri,
dragi moj Bukara, zbilja znaju napraviti ljudsko lice bolje od Meštrovića. Bolje
neg presvetli Kosta Angeli Radovani. Ono,
ala Rendić. Rendić je apsolutni autoritet spomeničke
plastike u nas.
Bukara,
jasno, nema pojma o čemu govorim. Al' u njemu kulja bijes. Vidim, pocrvenija je
ka kuvani hlap.
– I totalno san siguran da bi furešti tražili manji honorar nego šta
općine caltaju priučenim mesarima.
Eccola, ja san govori. Kraj
beside.
Čekan.
Bukara
me strelja pogledom ka narodnog izdajnika. Zatim naglo ustane. Stolica zastruže po betonu.
– E pa spomenik će bit naš*! Il' ga neće bit! – grakne ljutito
i odmaršira u gradske prostorije. Dok
zatvara vrata, čujem ga kako škrguće:
– O, mliko ti Isusovo jeben!
Ostajem sam s trećom pivom koja se ugrijala i tržišnom
ekonomijom koja nikada nije zaživjela u ovim krajevima.
(Nekoliko godina poklen…)
Slika
san lip erocki prizor, kada je naiša Mate.
Sav
zadihan uzviknija je s vrata:
– Sićaš
li se kada si ono pisa da Rvatska nima poštenog Franju. E, sada jema!
Gurnija
mi je štampu pod nos.
– Vudrag
ga je napravija!
Škicnija
san dok sam kistom petlja oko međunožja jedne bludnice.
– Ok.
Pogodija ga je – reka san ravnodušno.
– Ne
samo da ga je pogodija, već ga je odlija od čahura metaka!
– Je,
prvo ga je pogodija, a onda odlija od čahura. Uspilo mu je ča nikome nije, mislin
- pogoditi ga...
Mate
je krenija čitat tekst podvlačeći najbitnije:
– …
skulptura je izrađena većinom od mesing bronce, čiji velik udio čini mesing
dobiven od rastopljenih čahura koje
su prikupljene iz raznih vojnih institucija. Kako je naveo umjetnik, koncept i izvedba su usklađeni, u formi i u
materiji, te je zbog toga skulptura „istinita“.
(Ce n'est pas Franjo, u isti san čas
asocira.)
– …
Danas,
gdje je upravo Dr. Franjo Tuđman najdraža tema umjetničke spomeničke kritike
trebalo je razlučiti pomodno od vječnog. Umjetničku slobodu od spomeničkog
standarda. Moja je umjetnička struka,
životni poziv, takav da se ne miješam u politiku jer se politika mjeri u
mandatima, a umjetnost u stoljećima, a da bih bio umjetnik, moram biti
objektivan – rekao je kipar.
– Vudrag
je hrvatski genije – ushićeno je zaključija Mate.
– Vudrag
je radišni pretenciozni zanatlija u pruskoj uniformi i to je sve – replicira
san dok sam kistom od volovske dlake sad mazija međunožje pohotne crnke ča je ličila
na Hedy Lamaar u najboljim danima.
– Ma
je li? A ča si ti? Aj ti načini takovog Franju ako moreš…
– Ne
pada mi na pamet – reka san. – Dođi vamo.
Pozva
san ga iprid štafelaja.
– Vidiš
li?
– Šta
je – buljija je u sliku ka telac.
Sta
san kičicom mazit međunožje sad jedne sad druge ženske.
– Ja
san mazitelj kičicom ženskog međunožja – reka san – i ne pada mi na pamet slikat,
a kamo li raditi biste političara, razumiš.
Na
to nije ima šta za reć. Udma je smetnija s uma i Vudraga i Franju. I cilu tu
stupidnu štoriju.
Samo
je ka hipnotiziran staja i gleda kako mazim međunožje lipotica do neba. Sedmog.
---
*hdz-ovski


Nema komentara:
Objavi komentar
Vox Popljuvi