studenoga 16, 2026

Tuđman revisited

 



POSAL.HR 

 

Sidim s načelnikom općine, Bukarom. Čovik se napuhnija ka da u iston trinu otvara tri dič'ja vrtića i kozmodrom u Bukovici.

– Za spomenik prvom hrvatskom pricidniku stovarili smo cili kamion evra – fali se.

Pitan ga:

– A tko će napraviti kip?

Bukara se isprsi:

– A ko?! Naš čovik, Stipe Satarica! A postolje od bračkog kamena izradit će grobar Anto Pavlica.

Lokalni kipar-amater i grobar.

Što bi uopće moglo poći po zlu? I tu, umjesto da prešutim, uputim značajnu kritiku.

Počnem govoriti kako F.T. nema poštenog spomenika otkako nam je napaćene države. Sve što je dosad napravljeno, napravljeno je diletantski. Ne samo da je diletantski, već je groteskno do te mjere kao da se neko šprda s našin Franjom. I tu razinu šprdancije nije u stanju osmislit čak niti najbolesniji antihrvatski um na najjačim drogama.

– Ne, nije to art brut, nisu to ni Hlebine niti baba Penavuša. To je, ne znam kako da se izrazim…

(To je najniži i najprimitivniji krkanski impuls za izvlačenjem love iz državne kase. Doduše, F.T. je rodonačelnik tog kriminalno-koruptivnog modela pa – kakav predsjednik, takav i spomenik. Naravno, neću to izreći nego i dalje glumim naivnog nezadovoljnika. Valja tog Bukaru na tihoj vatrici peći.)

U rečenice ubacujem i ponešto zagrebačkog dijalekta. Jer kada kvarni vlaj začuje purgersko dociranje u vlastitoj prčvarnici, to mu padne teže nego ukinuće svih europskih poticaja.

– E, čovik moj, ja fakat ne kužin zakaj općinari ne uzmu strenđera da jin napravi Franju. Da ih ka od krvi i mesa gleda s lokanog Piazza della Signoria. Instagram je pun kipara naturalista, realista, hiperrealista. A ti frajeri, dragi moj Bukara, zbilja znaju napraviti ljudsko lice bolje od Meštrovića. Bolje neg presvetli Kosta Angeli Radovani. Ono, ala Rendić. Rendić je apsolutni autoritet spomeničke plastike u nas.

Bukara, jasno, nema pojma o čemu govorim. Al' u njemu kulja bijes. Vidim, pocrvenija je ka kuvani hlap.

– I totalno san siguran da bi furešti tražili manji honorar nego šta općine caltaju priučenim mesarima.

Eccola, ja san govori. Kraj beside.  

Čekan.

Bukara me strelja pogledom ka narodnog izdajnika. Zatim naglo ustane. Stolica zastruže po betonu.

– E pa spomenik će bit naš*! Il' ga neće bit! – grakne ljutito i odmaršira u gradske prostorije. Dok zatvara vrata, čujem ga kako škrguće:

– O, mliko ti Isusovo jeben!

Ostajem sam s trećom pivom koja se ugrijala i tržišnom ekonomijom koja nikada nije zaživjela u ovim krajevima.

 

(Nekoliko godina poklen…)

 

Slika san lip erocki prizor, kada je naiša Mate.

Sav zadihan uzviknija je s vrata:

– Sićaš li se kada si ono pisa da Rvatska nima poštenog Franju. E, sada jema!

Gurnija mi je štampu pod nos. 

– Vudrag ga je napravija!



Škicnija san dok sam kistom petlja oko međunožja jedne bludnice.

– Ok. Pogodija ga je – reka san ravnodušno.

– Ne samo da ga je pogodija, već ga je odlija od čahura metaka!

– Je, prvo ga je pogodija, a onda odlija od čahura. Uspilo mu je ča nikome nije, mislin - pogoditi ga...

Mate je krenija čitat tekst podvlačeći najbitnije:

– … skulptura je izrađena većinom od mesing bronce, čiji velik udio čini mesing dobiven od rastopljenih čahura koje su prikupljene iz raznih vojnih institucija. Kako je naveo umjetnik, koncept i izvedba su usklađeni, u formi i u materiji, te je zbog toga skulptura „istinita“.

(Ce n'est pas Franjo, u isti san čas asocira.)

– … Danas, gdje je upravo Dr. Franjo Tuđman najdraža tema umjetničke spomeničke kritike trebalo je razlučiti pomodno od vječnog. Umjetničku slobodu od spomeničkog standarda. Moja je umjetnička struka, životni poziv, takav da se ne miješam u politiku jer se politika mjeri u mandatima, a umjetnost u stoljećima, a da bih bio umjetnik, moram biti objektivan – rekao je kipar.

– Vudrag je hrvatski genije – ushićeno je zaključija Mate.

– Vudrag je radišni pretenciozni zanatlija u pruskoj uniformi i to je sve – replicira san dok sam kistom od volovske dlake sad mazija međunožje pohotne crnke ča je ličila na Hedy Lamaar u najboljim danima.

– Ma je li? A ča si ti? Aj ti načini takovog Franju ako moreš…

– Ne pada mi na pamet – reka san. – Dođi vamo.

Pozva san ga iprid štafelaja.

– Vidiš li?

– Šta je – buljija je u sliku ka telac.

Sta san kičicom mazit međunožje sad jedne sad druge ženske.

– Ja san mazitelj kičicom ženskog međunožja – reka san – i ne pada mi na pamet slikat, a kamo li raditi biste političara, razumiš.

Na to nije ima šta za reć. Udma je smetnija s uma i Vudraga i Franju. I cilu tu stupidnu štoriju.

Samo je ka hipnotiziran staja i gleda kako mazim međunožje lipotica do neba. Sedmog.

 

 ---

*hdz-ovski


Nema komentara:

Objavi komentar

Vox Popljuvi