studenoga 04, 2026

ANATOMIJA STVARNOSTI

 


Probudio sam se. Ležao na boku. Nisam otvarao oči. Ali kad sam ih konačno otvorio, ugledao sam svoju gospoju. Hrkala je kraj mene kao pijani lički medvjed u zimskom periodu.

Vidio sam joj lubanju. Jezik, mozak, sve. Hoću reći, vidio sam je rendgenskim vidom. Baš kao Superman.

Skrenuo sam pogled i stvari su bile transparentne. STVARI SU NAPOKON TRANSPARENTNE, uzviknuo bi neki politički kvazi poštenjak u Saboru. Ja sam, naravno, opsovao. Bio je to dar koji nisam želio. Nisam nikada priželjkivao postati Superman. Zagor da. Spiderman, jasno. Čak i Komandant Mark — no Superman nikako. Bezvezni američki dosadnjaković u crvenim gaćicama i trikou koji spašava ono što se ne da spasiti.

Ovo se ne događa, pomislio sam. Uštinuo sam se za obraz. Boljelo je. Ipak je bila stvarnost. Glupa stvarnost!

Okej, s ovim je prestala biti glupa stvarnost. Postala je mistični realizam. Ili još bolje — pulp.

Ali pulp zapravo i nije tako loš. Katkad stvari valja promatrati kroz prizmu šunda i odmah je sve lakše. Optimističnije. U svakom slučaju komičnije. Tako, recimo, Nietzsche postaje samo čudak s velikim brkovima koji ne zna što je to rusko zvono, bugarski čučnjevi, marinci, tursko ustajanje, zgibovi nadhvatom, a silno želi postati nadčovjekom. Hitler ljudska varijanta Paje Patka. Staljin, brkati provincijski kozer spreman da te u svakoj prilici zašpreha i pošteno zajebe. Napoleon, rogonja koji piše očajnička pisma s fronte dok mu se žena u Parizu tuca s mlađahnim husarskim časnikom. I slično, shvaćate što želim reći.

Promatrao sam moju gospoju. Lubanja joj je svijetlila pod radiološkim uvidom: sve savršeno uklopljeno — vilica, jagodice, prazne duplje, blještavo bijeli zubi. Kosa nestala. Koža nestala. Samo kost, čista i surova. Ljepota na neki jeziv način.

Maknuo sam plahtu i pregledao je od glave do pete.

Sada napokon mogu reći da te stvarno poznajem iznutra, rekao sam u sebi.

A onda sam se zapitao kako je uopće došlo do ovoga?

Odgovor se nametao — jebeni greyjevi! Zacijelo su na meni izvodili svoje bolesne opite. Srećom, imao sam malu džepnu Bibliju kraj sebe.

Niti mene poznajete niti Oca mojega.
Kada biste poznavali mene,
i Oca biste moga poznavali.

Citirao sam im Evanđelje po Ivanu dok su mi gurali neku, napola organsku, spravu u mozak. Poslije su mi izbrisali pamćenje, ali pretpostavljam da se dogodilo nešto u tom stilu. U ostalom, postoji li uopće drugačije objašnjenje?

Kako god, rendgenski vid nije nikakav dar, to je prokletstvo. Osim ako nisi lupež i obijaš brave. Vidiš mehanizam potpuno ogoljen: cilindar, opruge, nanizane pinove. Nema tajne. Izvadiš alat i začas si gotov.

Pa dobro, rekao sam, stvari su takve kakve jesu. Mogu pizditi do besvijesti ili se pomiriti sa situacijom.

Ustao sam i skuhao si kavu. Imao sam malih proprioceptičnih poteškoća dok sam se privikivao na eteričnu realnost. Prolita voda, prosut šećer, kava…

Naravno da sam se prisjetio Man Raya. On je prvi pokušao napraviti nešto u umjetnosti s tim rendgenskim zrakama. Pa Helmuta Newtona i njegovih modnih fotografija za French Vogue iz devedesetih — radioloških aktova u zavodljivim pozama, gdje visoka moda, dijamantne ogrlice i lisice sijeku gole kosti i kralježnice u hladnom crno-bijelom sjaju. 


X-Ray’ by “King of Kink” Helmut Newton, 1994 for French Vogue

A potom i Nicka Veaseya, tipa koji je radio anatomske studije naše stvarnosti i svakodnevice. Ljudi u kaputima, u automobilima, za kartaškim stolom, dječaci pred videoaparatima. Autobusi i buldožeri. Majice, cipele, svinje, šišmiši i bilje… sve izloženo X-ray zrakama. Prozirna istina svijeta u kojem živimo.


Pamtim kada sam prvi put vidio takovo što. Studentski dani. Netko je iz inozemstva donio debelu knjigu moderne umjetnosti, Taschenovo izdanje. Negdje na sredini bio je polni čin uhvaćen rendgenskim zrakama. Penis u grlu, a potom i par u snošaju. Lijepo se vidjelo kako se pimpek ugodno smjestio u vagini.*

 Moja se tadašnja djevojka užasnula.

„Pa tko je toliko lud da si zrači mošnjice?!“ uzviknula je.

To se u njoj bunilo još nerealizirano majčinstvo i želja za zdravim potomstvom.

Podsmjehnuo sam se i uzviknuo: „Sve za umjetnost!“ A potom dodao: „Umjetnost nije za sve!“

Pa jasno da nije. Ali da je bilo ljudi koji su pod tom uzrečicom bili spremni ići do kraja, jest.

Vincent tu strši kao mahniti simbol umjetničkog fanatizma, a ja se gnušam svakog fanatizma. Bio on militaristički, religijski ili umjetnički.

Ufuranost je prikladniji termin, iako je više rokerski. Možda ipak predanost?

Pogledajmo ih: špiljski umjetnici Altamire, tipovi s bakljama zavlače u mrak ne bi li na zidovima stijene nacrtali prahistorijski bestijarij pod prijetnjom da ih nešto iznutra proždre…

Sjajno! Takav nam pristup treba! A ne sladunjavi infantilitet Jeffa Koonsa, tog stroja za pranje novaca super-bogatih ljudi. Ili morbidne fascinacije Koonsova antipoda, Hirsta the Destroyera.

Zatim, Herzog. Vuče preko brda onaj jebeni parobrod u nemogućim uvjetima Amazonske prašume. Fitzcarraldo.

Pa Abramovićka. Blista dok govori kako je osnov njene umjetnosti istraživanje granica izdržljivosti tijela. No to čine i porno zvijezde, zar ne? I mnogi vrhunski sportaši: u njih ima više krvi, znoja i slomljenih kostiju nego u svim Marininim performansima zajedno.

Pjotr Pavlenski: šiva si usta, zamata se u bodljikavu žicu, te naposljetku zakucava testise za kaldrmu na Crvenom trgu, simbolizirajući tako apatiju ruskog društva pod represivnim režimom. Ali oprez! Ovdje se krije zamaka. Politički aktivizam kroz kulturno djelovanje. Zvuči dobro. Plemenito. Borba za bolji svijet i sva ta sranja. Kurvinski zavodljivo. Naravno, politika je kurva. Međutim to rade, iako ispravni, svakako isprazni ljudi.

Recimo, Labrovićevo pišanje po Markovu trgu sasvim je dobar stejtment. Desničari to, naravno, krivo tumače. On ne zapišava Trg, već ga označuje kao svoj. Tj., kao naš! A ne briselskih pudlica i slugu globalnog kapitala. Naš trg, već godinama čuvan od nas, odvojen i ograđen od ljudi, od mase.

Imamo ovdje i Chris Burdena, vrlo simpatičnog mazohista koji si je jednom prilikom dao propucati ruku, a drugom se na pet dana zaključao u školski ormarić. Trećom se prilikom doslovno dao čavlima prikucati za stražnji dio VW Bube, pa su ga tako prikucanog, uz glasno revanje mašine, malo provozali kvartom. A onda mu je valjda dopizdio sav taj radikalni aktivizam, pa se počeo baviti kinetičkim skulpturama…

Nego da završim ovu tiradu sa Simone Weil i njenim: „Neka moje tijelo pati za sve što je u mom duhu nedostojno.“

Odužio sam, ali što ćete — iako imam rendgenski vid i dalje imam isti onaj kulturom inficiran mozak.

Dakle, dovršio sam kavu, izašao na balkon, zalio cvijeće i ljute papričice. Bilje je pod rendgenskim zrakama djelovalo još fragilnije.

Sjedio sam tako na balkonu i razmišljao: kako uopće ovo funkcionira? U osnovi, rendgenski zraci su elektromagnetski valovi visoke energije. Prodiru kroz meka tkiva, ali ih gušći materijali poput kostiju ili metala apsorbiraju i ostavljaju sjene na filmu. Znači li to da sam ja nekakav emiter elektromagnetskih valova? Ili su to moje oči? Kako mozak uopće može ovo očitavati? Je li ovo sada trajno stanje, ili što? Nisam imao odgovore.

Ustao sam i otišao po pivo.

Ispio sam six-pack i do podneva je sve opet bilo po starom.

— Dobri stari p'jani realizam!


---

*Wim Delvoye /Sex-Rays (seXrays)

4 komentara:

  1. ajme...znači niso to bili snovi nego...

    OdgovoriIzbriši
  2. ,,,,,,je,istina je , neki muškarci pogledom svlače a to su valjda oni s x-zrakama u džepovima......

    OdgovoriIzbriši

Vox Popljuvi