listopada 29, 2026

RESANTIMAN

 



Fred je sjedio u visokom naslonjaču i ispijao votku-Seven Up. Razmišljao je da ustane i pusti si kakav lezbijski pornić. Bilo je to brzo i efikasno rasterećenje, no ujedno duboko poražavajuće kako za njega, tako i za cijelu ljudsku vrstu. Pogotovo kad bi dominantnija navukla strap-on i počela odostraga tucati onu podložniju, pa nakon guzne rupe, veliki crni gumeni kurac pun escherichije coli gurnula tamo odakle dolaze djeca.

Dovršio je piće i otišao u kuhinju smiksati si još jedno.

Zazvonilo je na vratima.

Otpio je gutljaj i pošao otvoriti.

Na pragu je stajala Mima, s ružičastim paketom i velikom mašnom u rukama.

„Ćao, mogu li ući?“

Gledao ju je neko vrijeme. Ruž na usnama vrištao je kao rana. Ali nečija tuđa rana. Kosa plava, valovita, bila je razbarušena taman toliko da izgleda kao da ne mari…

Nećkao se.

A onda je rekao: „Uđi.“

Ušla je, a za njom je ušao i taj slatkasti miris. Skupocjen parfem zacijelo, nije imao pojma koji, ali svakako jedan od onih s cijenom mjesečne stanarine.

Dok je hodala prema kuhinji Fred ju je promatrao. Zamamno dupe u stegnutom minjaku njihalo se kao metronom koji odbrojava minute do nečije propasti. Štikle s tankom visokom petom još su više izduživale njene inače vitke noge u crnim najlonkama. Bijela bluza prozirala se toliko da je čovjek mogao pomisliti da je preko noći postao Superman s rendgenskim vidom.

Da, bila je dobra. Toliko dobra da bi je svaki napaljeni majmun na ovom svijetu zgrabio, pritisnuo uza zid spreman da završi u ćuzi zbog malo pice.

Mima je poznavala  ovaj prostor. Ovdje su živjeli kao dečko i cura. Zatim su se preselili u veći stan, proživjeli zajedno nekoliko godina, a onda se se Fred, nakon učestalih svađa, vratio natrag – u garsonijeru naslijeđenu od prababe.

Stavila je paket na stol.

„Izvoli, ovo je za tebe“, rekla je.

„Što je to?“ upitao je.

„Otvori pa ćeš vidjeti“, odvratila je.

Evo ga, opet neki debil na promptu piše dijalog, pomislio je Fred.

Razmotao je ukrasni papir i otvorio kutiju.

Unutra je bila torta.

„Ona koju najviše voliš“, napomenula je Mima.

Torta je bila savršena. Znao je da je nije ona napravila. Kupila ju je.

Kupila je jebenu tortu, pomislio je Fred i uzdahnuo.

„Hvala Mima, ali ne razumiješ“, rekao je Fred. „Ja ne želim kupovnu tortu…“

Oklijevao je, tražio riječi, one koje ona neće doživjeti kao uvredu.

„Ja želim da je ti napraviš“, rekao je napokon.

Nisu to bile dobre riječi. Prave riječi.

„Ali ti znaš da ja ne umijem raditi nikakve kolače, slastice, torte…“ pobunila se.

„Nije to toliko teško. Internet je pun savjeta, uputa, filmova koji te vode korak po korak. Jednostavno ih slijedi i napravit ćeš tortu.“

„Čemu, kad ju mogu kupiti?“, uzvratila je Mima.

„Neke stvari naprosto ne možeš kupiti“, rekao je Fred.

„Da, na primjer koje?“, upitala je Mima tonom što ga je Fred sinestetički vidio kao lebdeći amorfni objekt, iz kojeg su kao iz ferrofluidua neprestano iskakali, disali, pulsirali, uzdizali se i uvlačili milijuni manjih i većih šiljaka, oštrih poput žileta… 

„Ok, pokušat ću ti objasniti. Naravno da tu vražju tortu možeš kupiti, pogotovo kada novac nije problem. I ta je torta vjerojatno savršene forme, detalja i okusa, pravo malo umjetničko djelo. Ali ono što ne možeš kupiti jest miris doma. Ne možeš kupiti to da ovaj stan zamiriše po biskvitu koji se diže u pećnici dok se mazimo pod dekom. To je isto, što ja znam, kao da te helikopterom spuste na Mount Everest, pa da hvališ kako si ga osvojila…“

Nije ju uvjerio.

„Po običaju pretjeruješ! Kakve veze ima što je ova torta kupovna? Ovo je torta dobre volje. Pomirbena torta!“

„Mima, ti me uopće ne čuješ. Jebote, ne radi se o torti! Ja želim da se ti konačno uložiš u nas. Da se daš unutra više nego u sve one gluposti na koje trošiš dane i pare. Ja hoću da naša djeca jednog dana pamte miris doma. Da im kuća za Božić miriše na cimet-rolice, medenjake, vanili-roščiće, linzere, londonere... na cimet i klinčiće i čitavu tu olfaktornu bajku. Da znaju što je janjetina za Uskrs. Da znaju za sarmu u tjednu, pošteni grah srijedom, pečeno pile ili patka nedjeljom, a ne da im se objed svodi na sranja iz dostave — ćevapi, pizze, gume i leševi iz Mek-dreka, Kentaki Čiki-miki nabijem ih sve na kurac!

Znam što ćeš reći: Pa nabavit ćemo tetu čuvalicu koja zna savršeno kuhati.

Zajebi ti to, lutko!

Ja hoću da se ti, ti osobno, posložiš i daš nam se cijela! Bez jebene fige u džepu!

Mima ga je tupo gledala.

„Ti si drugačije živio“, rekla je nonšalantno. Toliko nonšalantno da je to bilo ništavljenje svega što je dotad izgovorio.

I taj ton, ta lakost bezumne diferencijacije, zbilja ga je ubo u živac.

„Da, ja sam živio ljudski“, zarežao je.

Sada su pak njegove riječi, a posebno to „ljudski“, Mimu dirnule u samo središte njezina bića.

„A moji su, i ja skupa s njima, pretpostavljam, ljudi-gušteri? Bezvrijedni paraziti koji su se obogatili na tuđoj grbači?“ uzvratila mu je s otrovom u glasu.

„Sama si rekla“, zaškrgutao je.

Bio je umoran. Umoran od tog vječnog sukobljavanja i natezanja koje nikamo ne vodi. Spomen njezine familije bila je kap koja je prelila čašu. Kao da mu je netko iznutra potrgao šavove — stara se rana otvorila i gnoj je ponovo potekao: sve njihove uvrede, svi oni pogledi preko nosa, novčane ponude da nestane iz života njihove kćeri. Za te je ljude on uvijek bio netko nedostojan, ispod razine, low-life, greška svemira koja se nekim čudom zalijepila za njihovu princezu.

Dograbio je tortu i zafitiljio je ravno u zid.

Mima se stisla. Prvi put ga je vidjela tako mahnitog. Ludog. U strahu je požurila je prema vratima. Suze su joj briznule niz lice. Ipak, na dovratku je uspjela vrisnuti:

„Nezahvalniče glupi!“

Posegnuo je za čašom sa stola. Čaša je tresnula u zalupljena vrata.

Odmah je zažalio.

Šteta pića, pomislio je.

Iz kuhinjskog elementa izvadio je novu čašu i smiksao svježu votku-Seven Up. Ruke su mu se tresle.

Oblit će se. Nije namjeravao, ali evo, oblit će se do besvijesti. Ovo stanje traži potpuno zamračenje uma.

Ona ga razara.

Ona je razarajući Harry.

Mora s ovim završiti. Čim prije.


Broj komentara: 5:

  1. S Fredom se može piti, ali živjeti ne,,,,,,,,Mima je ok, žene su ok uvijek ......HUČE !

    OdgovoriIzbriši
  2. žene su uvijek ok, i zato je moja uvijek zadnja: da draga!

    OdgovoriIzbriši
  3. Mima je Barbika, a Fred papak koji pije umjesto da traži to što želi. Degradacija društva u korporativnom kapitalizmu provodi se s uništavanjem osnovne jedinice društva.

    OdgovoriIzbriši
  4. Protagonisti ovdje ne posjeduju stvarnu autonomiju; oni samo izvođački slijede skripte. Te su skripte unaprijed zapisane obiteljskim konstelacijama, transgeneracijskim traumama, društvenim diktatom i vladajućom ideologijom. Pojedinac unutar tog mehanizma nema prostor za slobodnu volju — on je tek glumac koji izgovara replike u tuđoj drami, nesvjestan da je pozornica odavno postavljena."

    OdgovoriIzbriši
  5. Tesla je došao do sličnog zaključka. Nazvao je to automatizmom života. Citiram: Naša tijela su sličnih sastava i izložena su istim vanjskim utjecajima. Iz toga proizilazi sličnost reakcije i općih radnji na kojima se zasnivaju sva društva, druga pravila i zakoni. Mi smo automati, potpuno pod utjecajem sila vanjske okoline, i krećemo se vamo-tamo kao čepovi od pluta na vodi, pri čemu rezultantu tih vanjskih djelovanja pogrešno smatramo kao našu slobodnu volju. Pokreti i druge radnje koje vršimo uvijek teže samoodržanju i iako smo prividno potpuno nezavisni jedni od drugih, ipak smo povezani nevidljivim sponama.

    OdgovoriIzbriši

Vox Popljuvi