listopada 27, 2026

ART BRUT U HRVATSKOJ

 

Raw vision magazine: ART BRUT U HRVATSKOJ

ili ima li dovoljno tripica u ovom loncu?

iz ciklusa PRIZORI IZ SLIKARSKOG ŽIVOTA

U ovom radikalnom, subverzivnom i vizualno kakofoničnom, a opet hipnotički koherentnom iskoraku, autor secira i redefinira arhetipe suvremenog vizualnog spektakla. Sukob između vernakularnog, subalternog vrtnog patuljka i masovno-medijskog, hiper-komodificiranog konzumerističkog božićnog boga (Djeda Mraza) u području gladiatorijskog riga zapravo je metafora za duboku ontološku krizu kasnog kapitalizma.

Pozicioniranjem 'Zdravoljubaca' – tih mekih, biopolitičkih simbola korporativne biovlastite higijene i utopijske prehrambene korektnosti – u poziciju voyeurističke, pasivne publike, umjetnik postavlja ključno pitanje: tko ovdje zapravo koga konzumira? Scenografija je natopljena ironijom Jeff-Koonsijevske refleksivnosti; zrcalne površine golemih kromiranih plišanih figura brišu granicu između visoke umjetnosti i kiča, stvarajući klaustrofobični, ali estetski perfekcionistički prostor praznine u kojem se odražava ispražnjena duša suvremenog potrošača. To je trijumf banalnosti kao najviše forme apsurda.

 

ART'S TALK: STRANPUTICA ili USKOM STAZOM ŠTO VODI IZ GRADA

Sjedim na balkonu. Iz supermarketa me dozivaju juneće tripice i piva za 0,99 eura.

Ars poetica: „Ručak ne bi trebao značiti, već biti.“ Umjetnost radi umjetnosti. Život radi života!

Na tripice mi dolazi Jean Dubuffet (Žan Dibife), s tri duševna bolesnika, zatvorenikom i djetetom-savantom koje crta kao super-Da Vinci.

Ako bih ikada ponovo crtao, bio bih brutlac. Ako ću ikada ponovo slikati, slikat ću kao luđak na steroidima.

Velim to Dubu, a on se smije i viče:

– Da! Da! Da!

Spominjemo se Slavka Kopača, kojega internet svrstava pod francuskog slikara i kipara.

Na ručak stiže i Kristijan Flouričić, iako ga nisam očekivao. Namirisao je tripice čak iz Premanture.

Kaže:

– Prvo žderanje, a tek onda kultura!

I smije se.

– Brecht je bio u pravu – dodaje i stavlja uokvirenu sličicu na stol.

Na sličici je prizor iz La Grande Bouffe, Velikog žderanja Marca Ferrerija.

– Dobar mi je bio Ferreri – kažem. Snimio je film Tales of Ordinary Madness, po Bukowskom. Zapravo The Most Beautiful Woman in Town je predložak za taj film…

– KUPIO SAM 400 UMJETNINA SLAVKA KOPAČA! – pohvali se Kiki.

– Trebao si kupiti dok je bio živ. Ovako klinac, njemu ni u džep ni iz džepa – odgovaram.

– On je bio skroman – pravda se.

– Zajebi ti to… A i ti si, Dub, pizda – domećem. – Plaćao si Slavka sićom, a on se fakat zagrijao za tvoju prču…

– Bio je vrhunski umjetnik i zato mu pripremam izložbu u Centru Pompidou – objavi Kiki ponosno.

– Slavko nije bio vrhunski umjetnik, ali je bio radoznao i plemenito je težio čistoći. No kada si jednom uprljan akademizmom, onda si zauvijek uprljan akademizmom! Tu samo moždani ili lobotomija pomažu. Ovako je sve hinjenje koje ostaje na imitaciji primitivaca. Recimo, meni ne pada na pamet glumiti naivca. Ja sam toliko prožet kulturom i znanjem da mogu samo biti emanator sveznanja i svekulture. Naprosto, više se ne mogu vratiti na izvor. Moj izvor zagađen je civilizacijom i to je OK. Navikao sam pivo, vino i gin piti pomiješane s naftom i petrodolarom. Moj se organizam prilagodio svim otrovima suvremenog društva i kulture. Gotovo da sam neranjiv! Kao mladić sanjao sam da zbrišem u Afriku i postanem bijeli Shaka Zulu, ali sudbina nije tako željela, pa mi se Epstein smije.

Mali savant smazao je fileke i sada po zidu dnevnog boravka crta erotski prizor iz svog jebenog fotografskog pamćenja. Crta kako Ornellu Muti siluju tri zatvorenice. Scena je to iz pradavnog talijanskog filma. (Pitam se gdje je ON? mogao vidjeti taj film.) Crta toliko realistično da nam se svima počinje dizati kita.

– Ima li šta art-brutalaca u Hrvatskoj – prekida Dub naše zurenje da kolektivno ne svršimo u gaće.

Skrećemo pogled i vraćamo se mudrosernom razgovoru.

– Aj don nov, mejbi  – velim. – Valjda negdje neki naivci rade svoje slike sa zavičajnim motivima…

Razmišljam…

A onda kažem:

– Slušaj, zapravo imam dobru priču na tu temu.

– Sav sam se pretvorio u uho – veli Dub.

–  Dakle, prije nekoliko godina vozio sam bicikl nasipom. Nešto bliže Jankomirskom mostu, svojim vrludajućim i vječno znatiželjnim okom spazio sam kako je neki lik – vjerojatno beskućnik – ilegalno raskrčio komad zemlje, potukao šikaru, spalio šiblje i podigao ondje svoj vlastiti umjetnički hram. Ispunio ga je odbačenim stvarima sa smetlišta, zbliživši ih na način na koji se nikada i nikako drugačije ne bi susrele. Omogućio im je tihu razmjenu, jedan teško zamisliv dijalog! Tko bi ikada rekao da se tako dobro slažu Djed Mraz i Majka svih Hrvata, Barbika bez noge i komunistička spomen-ploča Loli Ribaru, Zdravoljupci i Spomenica domovinskog rata…

– Čekaj – viknem, sjetivši se. – Imam negdje te fotografije.

Izvadim mobitel i kopam po njemu jer slika vrijedi više od tisuću riječi. To traje neko vrijeme.

– AHA! EVO IH!





Pružim zaslon na uvid. Dub i Kiki promatraju fotke, uvećavaju detalje. Iskreno su oduševljeni.

– Frajer je genije – veli Dub.

– Bogami – složi se Kiki.

– Vidite, svaki od ovih kadrova može se izrezati i tako postati slika ili priča za sebe. Uostalom, to sam već napravio. Želite li čuti?

– Drugi put. Poremetit ćemo tijek postojećeg teksta. Ljudi će odustati od čitanja – veli Dub.

– Stavi je u fusnotu – predloži Kiki.

– Ili jednostavno dodaj kao prilog – doda Dub.

Kako bilo, Dub je oduševljen mojim umjetničkim postupkom. Hvali me na sva usta. Traži još jednu bocu vina da to proslavimo.

– Nisi loš, mali. Nisi loš…

Stavljam bocu originalne polusuhe žlahtine na stol. Toga nema u njegovoj vinariji.

– Ali nekako ti ne vjerujem – obraćam se Dubu. – Nisi bio dobar prema Kopaču. Naprosto nisi. Na kraju  si čak i predao zbirku Švicarcima. 5000 djela! Institucionalizirao si nešto što je po svojoj prirodi trebalo ostati slobodno od država, gradova i birokracije.

– Doista – skrušeno priznaje i naiskap ispija čašu. – Natoči još jednu…

Pripalim cigaru.

– Ali priča nije gotova! Slušaj! Bio sam baš zapeo za tog tipa, strašno me zanimala njegova sudbina. Želio sam napraviti intervju. Stajao sam pred tom improviziranom ogradom od krša i dozivao ga. Ali on se nije pojavio. Nikada nije naišao. Možda je ležao u svom brlogu – tamo kamo je vodila zemljana staza prekrivena tepisima – i slušao kako ga uporno dozivam. Iz najdublje dubine piskao je: Odlazi, davežu! Odlazi više…

Napokon sam odustao.

Prošle su dvije godine, a da uopće nisam pomislio na nj. Zatim mi se – sasvim iznenadno i ničim izazvan – opet vratio u misli. Zanimalo me je je li preživio? Je li upotpunio svoju zbirku? Napravio novi postav? Proširio svoje malo kraljevstvo? Zima je bila prokleto ledena.

Sjeo sam na međunožno guralo i…

… sve je bilo ondje, upravo onako kako sam i ostavio. Prašno, blatno, izblijedjelo od sunca. Vegetacija je ponovo preuzimala stvar. Vidjelo se da tu već jako, jako dugo nitko nije kročio. Čak ni kakav slučajni znatiželjnik, djeca odbjegla iz škole...

Osjetio sam tugu. Nije uspio, pomislio sam.

U svakom slučaju, tko god taj čovjek bio, imao je duha. Neki ljudi imaju gomilu novca, a ne znaju spariti dva komada odjeće a da im to netko drugi ne napravi – kamoli da od krša i odbačenih stvari sagrade svoj vlastiti, autentični svijet.

Skrenuo sam pogled. Mali savant završio je sliku, a činilo se da će uskoro i sam svršiti. Natezao je kur kao lud. Isto su činila i ona tri umobolnika te zatvorenik koje je Dub doveo sa sobom.

Zalili su zid.

Popizdio sam.

– Dub, vodi ih. Što je previše, previše je.

– Dobro, dečki, alatke u gaće i idemo doma – rekao je Dub.

Otišli su.

Kiki i ja sjedili smo šutke. Neugodna tišina.

Zatim je ustao.

– Pa, idem i ja…

Ništa nisam rekao. Odahnuo sam kada su škljocnula vrata.

Zapalio sam cigaru i promatrao izjebanu Ornellu na zidu i nije mi se drkalo. Fakat.

Broj komentara: 7:

  1. Od tripica, preko Slavka koji je težio čistoći do Ornelle viseće na zidu........hej HUČE ...katapultirala sam se na tvrdo tlo bez volje da drugi put čitam....Go man, go

    OdgovoriIzbriši
  2. Dobra kritika, i ja bih takve.p.s. Zadnje što sam u Hrvatskoj kupio je knjiga Sajgon ili tako nekako od Krpana direktno za njegovog života, svidjelA mi se jedna slika, inače praznim bivši stan radi prodaje i ostavljam knjige kod smeća, brzo ih se pokupi, u antikvarijatima ih podcjenjuju.

    OdgovoriIzbriši
  3. sad kritika baš i ne, više osvrt, no bolje neg onaj šuć muć prepričam ti film o Kopaču za šaku dolara od Gromače... i ja sam u čišćenju. jesen je valjda takovo godišnje doba. želim ti da dobro utopiš taj stan i pazi da dio love - ako ne i sve - uložiš u postojeću ili neku drugu nekretninu ... u suprotnom to proćerdana vrijednost...

    OdgovoriIzbriši
  4. Vidim ode i Krpan, prvo u Vijetnam, a onda i Bogu na ispovijest...

    OdgovoriIzbriši

Vox Popljuvi