studenoga 19, 2026

Svijet generala nije i moj svijet

 


… ipak, najljepše je to sročio Matisse. Kada je nakon Francova pada i povratka demokracije Guernica nakon 19 godina lutanja svijetom, napokon prebačena iz američke MoMA-e* u Španjolsku (ali ne u Baskiju, već u madridski Prado, pa zatim u Centar umjetnosti Reina Sofía), svi su bili ludo oduševljeni. I dok su povjesničari umjetnosti i kustosi kao iz rukava sipali superlative,  govoreći o političkim namjerama, kulturnom značenju i estetskim vrijednostima slike,

„Guernica nije samo slika — to je krik u sivom. Na tom platnu ne vrišti samo Baskija, već čitava civilizacija na rubu samouništenja. Svaka figura — rana. Svaka sjena — rana na rani. Nema boje — nema bijega. Nema nade. Krvavi žrtvenik dvadesetog stoljeća.“

Matisse se nagnuo prema gospođici iz Avignona i tiho prišapnuo: „Dva su svjetska rata prošla, a nijedan nije ušao u moje slikarstvo.“ Shvaćate? Uostalom, Guernica je previše sračunata gesta da bi bila dobra slika, više je ilustracija no umjetničko djelo. Ipak, oko nje postoje dvije simpatične zgode.


Prva (apokrifna) zgoda

Kad je njemački časnik, gestapovac, u nekom pretresu ugledao Guernicu, upitao je Picassa: „Vi ste ovo uradili?“ A Picasso je, na tragu Magrittea, odgovorio: „Ne. To ste uradili vi!“ Doista, Ce n’est pas un bombardement.


Druga zgoda

Dok je Picasso u proljeće 1937. slikao taj kaos uništenja, zapravo moderno čitanje Goyina Kolosa rata i Desastres de la guerra, pred platnom su se za nj tukle Olga Hohlova i Marie-Thérèse Walter**. Picasso je ostao dosljedan sebi. Nije intervenirao. Stajao je postrance i gledao kako se zakonita žena i mlada ljubavnica mlate na podu, pa tko jači, taj kvači…

Frustrirani današnjim muško-ženskim odnosima, lako bismo mogli upasti u romantičarsko snatrenje i ustvrditi da su ondašnje žene bile drugačijeg kova. One nisu tražile kapitalizam u spavaćoj sobi, vezu bez trenja, pripitomljenog i emocionalno ispeglanog rasplodnika, servisera za vlastite neuroze, sigurnost i sterilnu udobnost suvremenog komfora.… Tražile su strast, vjetar, vatru i oluju!

Ispravnije je reći kako je sukob u pariškom atelijeru bio zapravo žestok obračun na tržištu simboličkog kapitala. Dvije su se žene tukle za ekskluzivno pravo na mjesto u orbiti genija, za status muze, za komadić besmrtnosti.

Danas se više nitko i ne tuče pred platnom – danas uostalom rijetko tko slika, osim amatera, penzionera i razjebanih holivudskih zvijezda koji posežu za art-terapijom ne bi li tako sanirali trenutačnu krizu identiteta. Danas parovi rade na zdravoj komunikaciji, na emocionalnoj zrelosti, na disciplini želje i upravljanju triggerima. Bijes se mora prevesti u pristojnu i mirno izgovorenu rečenicu, a svaki se sukob ili razlika mora shvatiti kao prilika za zajednički rad na odnosu. Kućanski se poslovi ujednačuju. Sve se ujednačuje. Zahtjeva se reciprocitet u svemu. Romantični kaos zamijenila je birokracija intime, a sudbonosni sudar dvaju svjetova pretvorio se u tihu reviziju međusobne isplativosti. Ulaže se oprezno, sa sitnim ulogom, ugovorom o povratu uloženog i klauzulom o bezbolnom izlazu.

Na kraju se sve svodi na razliku u tečaju: nekada je muškarac – čak i ako nije bio Picasso, ili barem nešto zgodniji Modigliani – u toj razmjeni vrijedio kao opasna, nepredvidiva Sudbina. Danas je tečaj stabilniji, ali znatno skromniji: sveo se na sjeme i bankomat.

Mural Guernice u današnjoj Guernici /Baskija

---

* MoMa, Museum of Modern Art u New Yorku

**Scena je uprizorena u osrednjem filmu Surviving Picasso, snimljenom prema memoarima Françoise Gilot Život s Picassom.

 

studenoga 16, 2026

Tuđman revisited

 



POSAL.HR 

 

Sidim s načelnikom općine, Bukarom. Čovik se napuhnija ka da u iston trinu otvara tri dič'ja vrtića i kozmodrom u Bukovici.

– Za spomenik prvom hrvatskom pricidniku stovarili smo cili kamion evra – fali se.

Pitan ga:

– A tko će napraviti kip?

Bukara se isprsi:

– A ko?! Naš čovik, Stipe Satarica! A postolje od bračkog kamena izradit će grobar Anto Pavlica.

Lokalni kipar-amater i grobar.

Što bi uopće moglo poći po zlu? I tu, umjesto da prešutim, uputim značajnu kritiku.

Počnem govoriti kako F.T. nema poštenog spomenika otkako nam je napaćene države. Sve što je dosad napravljeno, napravljeno je diletantski. Ne samo da je diletantski, već je groteskno do te mjere kao da se neko šprda s našin Franjom. I tu razinu šprdancije nije u stanju osmislit čak niti najbolesniji antihrvatski um na najjačim drogama.

– Ne, nije to art brut, nisu to ni Hlebine niti baba Penavuša. To je, ne znam kako da se izrazim…

(To je najniži i najprimitivniji krkanski impuls za izvlačenjem love iz državne kase. Doduše, F.T. je rodonačelnik tog kriminalno-koruptivnog modela pa – kakav predsjednik, takav i spomenik. Naravno, neću to izreći nego i dalje glumim naivnog nezadovoljnika. Valja tog Bukaru na tihoj vatrici peći.)

U rečenice ubacujem i ponešto zagrebačkog dijalekta. Jer kada kvarni vlaj začuje purgersko dociranje u vlastitoj prčvarnici, to mu padne teže nego ukinuće svih europskih poticaja.

– E, čovik moj, ja fakat ne kužin zakaj općinari ne uzmu strenđera da jin napravi Franju. Da ih ka od krvi i mesa gleda s lokanog Piazza della Signoria. Instagram je pun kipara naturalista, realista, hiperrealista. A ti frajeri, dragi moj Bukara, zbilja znaju napraviti ljudsko lice bolje od Meštrovića. Bolje neg presvetli Kosta Angeli Radovani. Ono, ala Rendić. Rendić je apsolutni autoritet spomeničke plastike u nas.

Bukara, jasno, nema pojma o čemu govorim. Al' u njemu kulja bijes. Vidim, pocrvenija je ka kuvani hlap.

– I totalno san siguran da bi furešti tražili manji honorar nego šta općine caltaju priučenim mesarima.

Eccola, ja san govori. Kraj beside.  

Čekan.

Bukara me strelja pogledom ka narodnog izdajnika. Zatim naglo ustane. Stolica zastruže po betonu.

– E pa spomenik će bit naš*! Il' ga neće bit! – grakne ljutito i odmaršira u gradske prostorije. Dok zatvara vrata, čujem ga kako škrguće:

– O, mliko ti Isusovo jeben!

Ostajem sam s trećom pivom koja se ugrijala i tržišnom ekonomijom koja nikada nije zaživjela u ovim krajevima.

 

(Nekoliko godina poklen…)

 

Slika san lip erocki prizor, kada je naiša Mate.

Sav zadihan uzviknija je s vrata:

– Sićaš li se kada si ono pisa da Rvatska nima poštenog Franju. E, sada jema!

Gurnija mi je štampu pod nos. 

– Vudrag ga je napravija!



Škicnija san dok sam kistom petlja oko međunožja jedne bludnice.

– Ok. Pogodija ga je – reka san ravnodušno.

– Ne samo da ga je pogodija, već ga je odlija od čahura metaka!

– Je, prvo ga je pogodija, a onda odlija od čahura. Uspilo mu je ča nikome nije, mislin - pogoditi ga...

Mate je krenija čitat tekst podvlačeći najbitnije:

– … skulptura je izrađena većinom od mesing bronce, čiji velik udio čini mesing dobiven od rastopljenih čahura koje su prikupljene iz raznih vojnih institucija. Kako je naveo umjetnik, koncept i izvedba su usklađeni, u formi i u materiji, te je zbog toga skulptura „istinita“.

(Ce n'est pas Franjo, u isti san čas asocira.)

– … Danas, gdje je upravo Dr. Franjo Tuđman najdraža tema umjetničke spomeničke kritike trebalo je razlučiti pomodno od vječnog. Umjetničku slobodu od spomeničkog standarda. Moja je umjetnička struka, životni poziv, takav da se ne miješam u politiku jer se politika mjeri u mandatima, a umjetnost u stoljećima, a da bih bio umjetnik, moram biti objektivan – rekao je kipar.

– Vudrag je hrvatski genije – ushićeno je zaključija Mate.

– Vudrag je radišni pretenciozni zanatlija u pruskoj uniformi i to je sve – replicira san dok sam kistom od volovske dlake sad mazija međunožje pohotne crnke ča je ličila na Hedy Lamaar u najboljim danima.

– Ma je li? A ča si ti? Aj ti načini takovog Franju ako moreš…

– Ne pada mi na pamet – reka san. – Dođi vamo.

Pozva san ga iprid štafelaja.

– Vidiš li?

– Šta je – buljija je u sliku ka telac.

Sta san kičicom mazit međunožje sad jedne sad druge ženske.

– Ja san mazitelj kičicom ženskog međunožja – reka san – i ne pada mi na pamet slikat, a kamo li raditi biste političara, razumiš.

Na to nije ima šta za reć. Udma je smetnija s uma i Vudraga i Franju. I cilu tu stupidnu štoriju.

Samo je ka hipnotiziran staja i gleda kako mazim međunožje lipotica do neba. Sedmog.

 

 ---

*hdz-ovski


studenoga 04, 2026

ANATOMIJA STVARNOSTI

 


Probudio sam se. Ležao na boku. Nisam otvarao oči. Ali kad sam ih konačno otvorio, ugledao sam svoju gospoju. Hrkala je kraj mene kao pijani lički medvjed u zimskom periodu.

Vidio sam joj lubanju. Jezik, mozak, sve. Hoću reći, vidio sam je rendgenskim vidom. Baš kao Superman.

Skrenuo sam pogled i stvari su bile transparentne. STVARI SU NAPOKON TRANSPARENTNE, uzviknuo bi neki politički kvazi poštenjak u Saboru. Ja sam, naravno, opsovao. Bio je to dar koji nisam želio. Nisam nikada priželjkivao postati Superman. Zagor da. Spiderman, jasno. Čak i Komandant Mark — no Superman nikako. Bezvezni američki dosadnjaković u crvenim gaćicama i trikou koji spašava ono što se ne da spasiti.

Ovo se ne događa, pomislio sam. Uštinuo sam se za obraz. Boljelo je. Ipak je bila stvarnost. Glupa stvarnost!

Okej, s ovim je prestala biti glupa stvarnost. Postala je mistični realizam. Ili još bolje — pulp.

Ali pulp zapravo i nije tako loš. Katkad stvari valja promatrati kroz prizmu šunda i odmah je sve lakše. Optimističnije. U svakom slučaju komičnije. Tako, recimo, Nietzsche postaje samo čudak s velikim brkovima koji ne zna što je to rusko zvono, bugarski čučnjevi, marinci, tursko ustajanje, zgibovi nadhvatom, a silno želi postati nadčovjekom. Hitler ljudska varijanta Paje Patka. Staljin, brkati provincijski kozer spreman da te u svakoj prilici zašpreha i pošteno zajebe. Napoleon, rogonja koji piše očajnička pisma s fronte dok mu se žena u Parizu tuca s mlađahnim husarskim časnikom. I slično, shvaćate što želim reći.

Promatrao sam moju gospoju. Lubanja joj je svijetlila pod radiološkim uvidom: sve savršeno uklopljeno — vilica, jagodice, prazne duplje, blještavo bijeli zubi. Kosa nestala. Koža nestala. Samo kost, čista i surova. Ljepota na neki jeziv način.

Maknuo sam plahtu i pregledao je od glave do pete.

Sada napokon mogu reći da te stvarno poznajem iznutra, rekao sam u sebi.

A onda sam se zapitao kako je uopće došlo do ovoga?

Odgovor se nametao — jebeni greyjevi! Zacijelo su na meni izvodili svoje bolesne opite. Srećom, imao sam malu džepnu Bibliju kraj sebe.

Niti mene poznajete niti Oca mojega.
Kada biste poznavali mene,
i Oca biste moga poznavali.

Citirao sam im Evanđelje po Ivanu dok su mi gurali neku, napola organsku, spravu u mozak. Poslije su mi izbrisali pamćenje, ali pretpostavljam da se dogodilo nešto u tom stilu. U ostalom, postoji li uopće drugačije objašnjenje?

Kako god, rendgenski vid nije nikakav dar, to je prokletstvo. Osim ako nisi lupež i obijaš brave. Vidiš mehanizam potpuno ogoljen: cilindar, opruge, nanizane pinove. Nema tajne. Izvadiš alat i začas si gotov.

Pa dobro, rekao sam, stvari su takve kakve jesu. Mogu pizditi do besvijesti ili se pomiriti sa situacijom.

Ustao sam i skuhao si kavu. Imao sam malih proprioceptičnih poteškoća dok sam se privikivao na eteričnu realnost. Prolita voda, prosut šećer, kava…

Naravno da sam se prisjetio Man Raya. On je prvi pokušao napraviti nešto u umjetnosti s tim rendgenskim zrakama. Pa Helmuta Newtona i njegovih modnih fotografija za French Vogue iz devedesetih — radioloških aktova u zavodljivim pozama, gdje visoka moda, dijamantne ogrlice i lisice sijeku gole kosti i kralježnice u hladnom crno-bijelom sjaju. 


X-Ray’ by “King of Kink” Helmut Newton, 1994 for French Vogue

A potom i Nicka Veaseya, tipa koji je radio anatomske studije naše stvarnosti i svakodnevice. Ljudi u kaputima, u automobilima, za kartaškim stolom, dječaci pred videoaparatima. Autobusi i buldožeri. Majice, cipele, svinje, šišmiši i bilje… sve izloženo X-ray zrakama. Prozirna istina svijeta u kojem živimo.


Pamtim kada sam prvi put vidio takovo što. Studentski dani. Netko je iz inozemstva donio debelu knjigu moderne umjetnosti, Taschenovo izdanje. Negdje na sredini bio je polni čin uhvaćen rendgenskim zrakama. Penis u grlu, a potom i par u snošaju. Lijepo se vidjelo kako se pimpek ugodno smjestio u vagini.*

 Moja se tadašnja djevojka užasnula.

„Pa tko je toliko lud da si zrači mošnjice?!“ uzviknula je.

To se u njoj bunilo još nerealizirano majčinstvo i želja za zdravim potomstvom.

Podsmjehnuo sam se i uzviknuo: „Sve za umjetnost!“ A potom dodao: „Umjetnost nije za sve!“

Pa jasno da nije. Ali da je bilo ljudi koji su pod tom uzrečicom bili spremni ići do kraja, jest.

Vincent tu strši kao mahniti simbol umjetničkog fanatizma, a ja se gnušam svakog fanatizma. Bio on militaristički, religijski ili umjetnički.

Ufuranost je prikladniji termin, iako je više rokerski. Možda ipak predanost?

Pogledajmo ih: špiljski umjetnici Altamire, tipovi s bakljama zavlače u mrak ne bi li na zidovima stijene nacrtali prahistorijski bestijarij pod prijetnjom da ih nešto iznutra proždre…

Sjajno! Takav nam pristup treba! A ne sladunjavi infantilitet Jeffa Koonsa, tog stroja za pranje novaca super-bogatih ljudi. Ili morbidne fascinacije Koonsova antipoda, Hirsta the Destroyera.

Zatim, Herzog. Vuče preko brda onaj jebeni parobrod u nemogućim uvjetima Amazonske prašume. Fitzcarraldo.

Pa Abramovićka. Blista dok govori kako je osnov njene umjetnosti istraživanje granica izdržljivosti tijela. No to čine i porno zvijezde, zar ne? I mnogi vrhunski sportaši: u njih ima više krvi, znoja i slomljenih kostiju nego u svim Marininim performansima zajedno.

Pjotr Pavlenski: šiva si usta, zamata se u bodljikavu žicu, te naposljetku zakucava testise za kaldrmu na Crvenom trgu, simbolizirajući tako apatiju ruskog društva pod represivnim režimom. Ali oprez! Ovdje se krije zamaka. Politički aktivizam kroz kulturno djelovanje. Zvuči dobro. Plemenito. Borba za bolji svijet i sva ta sranja. Kurvinski zavodljivo. Naravno, politika je kurva. Međutim to rade, iako ispravni, svakako isprazni ljudi.

Recimo, Labrovićevo pišanje po Markovu trgu sasvim je dobar stejtment. Desničari to, naravno, krivo tumače. On ne zapišava Trg, već ga označuje kao svoj. Tj., kao naš! A ne briselskih pudlica i slugu globalnog kapitala. Naš trg, već godinama čuvan od nas, odvojen i ograđen od ljudi, od mase.

Imamo ovdje i Chris Burdena, vrlo simpatičnog mazohista koji si je jednom prilikom dao propucati ruku, a drugom se na pet dana zaključao u školski ormarić. Trećom se prilikom doslovno dao čavlima prikucati za stražnji dio VW Bube, pa su ga tako prikucanog, uz glasno revanje mašine, malo provozali kvartom. A onda mu je valjda dopizdio sav taj radikalni aktivizam, pa se počeo baviti kinetičkim skulpturama…

Nego da završim ovu tiradu sa Simone Weil i njenim: „Neka moje tijelo pati za sve što je u mom duhu nedostojno.“

Odužio sam, ali što ćete — iako imam rendgenski vid i dalje imam isti onaj kulturom inficiran mozak.

Dakle, dovršio sam kavu, izašao na balkon, zalio cvijeće i ljute papričice. Bilje je pod rendgenskim zrakama djelovalo još fragilnije.

Sjedio sam tako na balkonu i razmišljao: kako uopće ovo funkcionira? U osnovi, rendgenski zraci su elektromagnetski valovi visoke energije. Prodiru kroz meka tkiva, ali ih gušći materijali poput kostiju ili metala apsorbiraju i ostavljaju sjene na filmu. Znači li to da sam ja nekakav emiter elektromagnetskih valova? Ili su to moje oči? Kako mozak uopće može ovo očitavati? Je li ovo sada trajno stanje, ili što? Nisam imao odgovore.

Ustao sam i otišao po pivo.

Ispio sam six-pack i do podneva je sve opet bilo po starom.

— Dobri stari p'jani realizam!


---

*Wim Delvoye /Sex-Rays (seXrays)