Probudio sam
se. Ležao na boku. Nisam otvarao oči. Ali kad sam ih konačno otvorio, ugledao
sam svoju gospoju. Hrkala je kraj mene kao pijani lički medvjed u zimskom
periodu.
Vidio sam
joj lubanju. Jezik, mozak, sve. Hoću reći, vidio sam je rendgenskim vidom. Baš
kao Superman.
Skrenuo sam
pogled i stvari su bile transparentne. STVARI SU NAPOKON TRANSPARENTNE,
uzviknuo bi neki politički kvazi poštenjak u Saboru. Ja sam, naravno, opsovao. Bio
je to dar koji nisam želio. Nisam nikada priželjkivao postati Superman. Zagor
da. Spiderman, jasno. Čak i Komandant Mark — no Superman nikako. Bezvezni američki
dosadnjaković u crvenim gaćicama i trikou koji spašava ono što se ne da
spasiti.
Ovo se ne
događa, pomislio sam. Uštinuo sam se za obraz. Boljelo je. Ipak je bila
stvarnost. Glupa stvarnost!
Okej, s ovim
je prestala biti glupa stvarnost. Postala je mistični realizam. Ili još bolje —
pulp.
Ali pulp
zapravo i nije tako loš. Katkad stvari valja promatrati kroz prizmu šunda i
odmah je sve lakše. Optimističnije. U svakom slučaju komičnije. Tako, recimo,
Nietzsche postaje samo čudak s velikim brkovima koji ne zna što je to rusko
zvono, bugarski čučnjevi, marinci, tursko ustajanje, zgibovi nadhvatom, a silno
želi postati nadčovjekom. Hitler ljudska varijanta Paje Patka. Staljin, brkati
provincijski kozer spreman da te u svakoj prilici zašpreha i pošteno zajebe.
Napoleon, rogonja koji piše očajnička pisma s fronte dok mu se žena u Parizu
tuca s mlađahnim husarskim časnikom. I slično, shvaćate što želim reći.
Promatrao
sam moju gospoju. Lubanja joj je svijetlila pod radiološkim uvidom: sve
savršeno uklopljeno — vilica, jagodice, prazne duplje, blještavo bijeli zubi.
Kosa nestala. Koža nestala. Samo kost, čista i surova. Ljepota na neki jeziv
način.
Maknuo sam
plahtu i pregledao je od glave do pete.
Sada napokon
mogu reći da te stvarno poznajem iznutra, rekao sam u sebi.
A onda sam
se zapitao kako je uopće došlo do ovoga?
Odgovor se
nametao — jebeni greyjevi! Zacijelo su na meni izvodili svoje bolesne opite.
Srećom, imao sam malu džepnu Bibliju kraj sebe.
Niti mene poznajete niti Oca mojega.
Kada biste poznavali mene,
i Oca biste moga poznavali.
Citirao sam
im Evanđelje po Ivanu dok su mi gurali neku, napola organsku, spravu u mozak.
Poslije su mi izbrisali pamćenje, ali pretpostavljam da se dogodilo nešto u tom
stilu. U ostalom, postoji li uopće drugačije objašnjenje?
Kako god,
rendgenski vid nije nikakav dar, to je prokletstvo. Osim ako nisi lupež i obijaš
brave. Vidiš mehanizam potpuno ogoljen: cilindar, opruge, nanizane pinove. Nema
tajne. Izvadiš alat i začas si gotov.
Pa dobro, rekao sam, stvari su takve kakve jesu. Mogu
pizditi do besvijesti ili se pomiriti sa situacijom.
Ustao sam i skuhao si kavu. Imao sam malih
proprioceptičnih poteškoća dok sam se privikivao na eteričnu realnost. Prolita
voda, prosut šećer, kava…
Naravno da sam se prisjetio Man Raya. On je prvi
pokušao napraviti nešto u umjetnosti s tim rendgenskim zrakama. Pa Helmuta Newtona i njegovih modnih fotografija za French
Vogue iz devedesetih — radioloških aktova u zavodljivim pozama, gdje visoka
moda, dijamantne ogrlice i lisice sijeku gole kosti i kralježnice u hladnom crno-bijelom
sjaju.
X-Ray’
by “King of Kink” Helmut Newton, 1994 for French Vogue
A potom i Nicka Veaseya, tipa koji je radio anatomske studije
naše stvarnosti i svakodnevice. Ljudi u kaputima, u automobilima, za kartaškim
stolom, dječaci pred videoaparatima. Autobusi i buldožeri. Majice, cipele,
svinje, šišmiši i bilje… sve izloženo X-ray zrakama. Prozirna istina svijeta u
kojem živimo.
Pamtim kada sam prvi put vidio takovo što. Studentski
dani. Netko je iz inozemstva donio debelu knjigu moderne umjetnosti, Taschenovo
izdanje. Negdje na sredini bio je polni čin uhvaćen rendgenskim zrakama. Penis
u grlu, a potom i par u snošaju. Lijepo se vidjelo kako se pimpek ugodno smjestio
u vagini.*
Moja se
tadašnja djevojka užasnula.
„Pa tko je toliko lud da si zrači mošnjice?!“ uzviknula
je.
To se u njoj bunilo još nerealizirano majčinstvo i
želja za zdravim potomstvom.
Podsmjehnuo sam se i uzviknuo: „Sve za umjetnost!“ A
potom dodao: „Umjetnost nije za sve!“
Pa jasno da nije. Ali da je bilo ljudi koji su pod
tom uzrečicom bili spremni ići do kraja, jest.
Vincent tu strši kao mahniti simbol umjetničkog
fanatizma, a ja se gnušam svakog fanatizma. Bio on militaristički, religijski
ili umjetnički.
Ufuranost je prikladniji termin, iako je više
rokerski. Možda ipak predanost?
Pogledajmo ih: špiljski umjetnici Altamire, tipovi s
bakljama zavlače u mrak ne bi li na zidovima stijene nacrtali prahistorijski
bestijarij pod prijetnjom da ih nešto iznutra proždre…
Sjajno! Takav nam pristup treba! A ne sladunjavi infantilitet
Jeffa Koonsa, tog stroja za pranje novaca super-bogatih ljudi. Ili morbidne
fascinacije Koonsova antipoda, Hirsta the Destroyera.
Zatim, Herzog. Vuče preko brda onaj jebeni parobrod u
nemogućim uvjetima Amazonske prašume. Fitzcarraldo.
Pa Abramovićka. Blista dok govori kako je osnov njene
umjetnosti istraživanje granica izdržljivosti tijela. No to čine i porno
zvijezde, zar ne? I mnogi vrhunski sportaši: u njih ima više krvi, znoja i
slomljenih kostiju nego u svim Marininim performansima zajedno.
Pjotr Pavlenski: šiva si usta, zamata se u bodljikavu
žicu, te naposljetku zakucava testise za kaldrmu na Crvenom trgu,
simbolizirajući tako apatiju ruskog društva pod represivnim režimom. Ali oprez!
Ovdje se krije zamaka. Politički aktivizam kroz kulturno djelovanje. Zvuči
dobro. Plemenito. Borba za bolji svijet i sva ta sranja. Kurvinski zavodljivo.
Naravno, politika je kurva. Međutim to rade, iako ispravni, svakako isprazni
ljudi.
Recimo, Labrovićevo pišanje po Markovu trgu sasvim je
dobar stejtment. Desničari to, naravno, krivo tumače. On ne zapišava Trg, već
ga označuje kao svoj. Tj., kao naš! A ne briselskih pudlica i slugu globalnog
kapitala. Naš trg, već godinama čuvan od nas, odvojen i ograđen od ljudi, od
mase.
Imamo ovdje i Chris Burdena, vrlo simpatičnog mazohista
koji si je jednom prilikom dao propucati ruku, a drugom se na pet dana
zaključao u školski ormarić. Trećom se prilikom doslovno dao čavlima prikucati
za stražnji dio VW Bube, pa su ga tako prikucanog, uz glasno revanje mašine,
malo provozali kvartom. A onda mu je valjda dopizdio sav taj radikalni
aktivizam, pa se počeo baviti kinetičkim skulpturama…
Nego da završim ovu tiradu sa Simone Weil i njenim: „Neka
moje tijelo pati za sve što je u mom duhu nedostojno.“
Odužio sam, ali što ćete — iako imam rendgenski vid i
dalje imam isti onaj kulturom inficiran mozak.
Dakle, dovršio sam kavu, izašao na balkon, zalio
cvijeće i ljute papričice. Bilje je pod rendgenskim zrakama djelovalo još fragilnije.
Sjedio sam tako na balkonu i razmišljao: kako uopće
ovo funkcionira? U osnovi, rendgenski zraci su elektromagnetski valovi visoke
energije. Prodiru kroz meka tkiva, ali ih gušći materijali poput kostiju ili
metala apsorbiraju i ostavljaju sjene na filmu. Znači li to da sam ja nekakav
emiter elektromagnetskih valova? Ili su to moje oči? Kako mozak uopće može ovo
očitavati? Je li ovo sada trajno stanje, ili što? Nisam imao odgovore.
Ustao sam i otišao po pivo.
Ispio sam six-pack i do
podneva je sve opet bilo po starom.
— Dobri stari p'jani realizam!
---
*Wim Delvoye /Sex-Rays (seXrays)