ZAKUKULJENJE

 

U školi su nas rano učili

da se gusjenica zakukulji

i da nakon nekog vremena

iz te kukuljice iziđe leptir.

Nazvali su to metamorfozom,

pa kada je na red došao Ovidije,

pojam nam je već bio poznat.

Nisu ulazili u pojedinosti.

Radije su govorili o efektu leptirovih krila

i o tome kako je moguće

da Plavi Morpho u Brazilu zamahne krilima

i izazove tornado u Texasu.

Nisu spominjali Edwarda Lorenza,

matematičke modele

ni teoriju kaosa.

Govorili su više metaforički:

o idealizmu,

o sposobnosti pojedinca

da mijenja čitav svijet.

No, da su ušli u pojedinosti,

morali bi nam reći

kako se gusjenica, zatvorena u vlastiti hitinski oklop,

gotovo posve rastoči,

i da se u toj gustoj juhi stanica,

pod utjecajem hormona,

aktiviraju geni,

imaginalni diskovi,

iz kojih se polako oblikuje

posve novo biće.

Ta bi nam informacija možda proširila svijest,

ponudila drukčiji pogled na život,

ostavila nadu

da ćemo i mi,

nakon što smo dugo gmizali po zemaljskom tlu

i žvakali lišće svojih dana,

jednoga dana ipak poletjeti

nekim ružičastim nebom,

mašući vlastitim krilima,

kao anđeli.